Marketing
Tribute to AGM
Imala sam najbolju volju odgovoriti vam na komentare koji su me dočekali sinoć pri povratku s puta, ali nije išlo! Periodički se ponavljaju isti problemi.
A kako su mi se prsti veselo rasplesali po tipkovnici, sve se to pretvorilo u post..
Pa evo:
Žao mi je, što ne mogu svoju emociju prenijeti ni jednom profesoru u osnovnoj školi, jer se bojim da me ne bi shvatili što zapravo želim reći.
Radite neopisivo važan posao, draga Vitae zapravo, mislim - najvažniji!
Svojim vrijednim djelom nadoknađujete ono što mi roditelji nismo stigli, ili nismo znali kako, ili, a na žalost ima i takvih, nismo htjeli!
Negdje usput, zaista ne znam gdje, ni kako ni zašto, oduzeli su vam najbitnije oruđe za rad: autoritet.
Imate svoju nesebičnu volju, ogromnu riznicu znanja i talenta, ali kako se morate osjećati u trenutku kad se bojite reakcije klinca od trinaest godina, koji bez i trunke bojazni zapali cigaretu u razredu, popuši je i opušak spremi u kapuljaču školskog kolege... ili se sjeti pokupiti sve iglice s panoa, zabosti ih u gumicu za brisanje i tog "slatkog" ježića bacati okolo drugoj djeci u glavu.
Kako slave rođendane u sedmom razredu možete pročitati ovdje.
Sjećaš se leksikona, koji su na neki čudan način neka, 'ajmo reći preteča blogova, otkrivali smo tajne o sebi...
U moje vrijeme, pa čak ni u vrijeme moje maturantice, u leksikonu nije bilo pitanja: voliš li alkohol?
U jednom 7a razredu, na to postavljeno pitanje, od 31-og odgovora, 24 ih je bilo – da, volim, s potanko opisanim ubojitim kombinacijama.
Kažem, ubojitim, jer oni imaju samo 13-14 godina...
I neka je negdje neki savršen sedmi ili osmi razred, gdje takvih problema nema, ali ima ih jako puno gdje ti problemi postoje...
Mom je sedmašu razrednica ista žena koja je to bila i meni, prije puuuno godina. Mlada žena tada, na početku karijere, tražila je od nas da zaista učimo, i uz biologiju, predavala nam je i domaćinstvo... Naučila nas je kako ispeći šniclu, skuhati blitvu, krompir, porubiti hlače, vesti neki ručni rad... Naše su mame radile, isto tako kao što radimo i mi danas, i meni nije padalo na pamet svoju kćer učiti kuhati i rubiti u sedmom razredu.. Sina, još manje..
Uživam je gledati danas, na roditeljskim sastancima... pravi prosvjetni radnik onako-genetski!
Na informacije ne stižem, šaljem nonota... i on onda isto gušta, kaže joj: nisam ja došao unuku na informacije, nego kćeri, jer onda nisam stizao, došao sam vam opravdati kćer, za unuka znam da nema problema!
HNOS?
Postavila sam ti zapravo bedasto pitanje, kako izdržiš ritam.
Znam da radiš savršeno svoj posao... a meni se, kao površnom promatraču, nekako činilo da se s tim HNOS-om sve nekako vraća u ona "naša" vremena...
Što me boli u cijeloj priči: od sina tražim stalno da izdrži još malo – do kraja osnovne, jer u srednjoj sve bude nekako lakše... Zašto je to tako?
Mogla bih ispisati stranice teksta o tome... ali ne bih ništa postigla. Jedino što se spremam učiniti je ipak istupiti na roditeljskom vijeću, vezano uz to njihovo besmisleno stravično opijanje, jer mislim da treba reagirati i da treba poduzeti nešto. Ako se ne poduzme baš ništa, kakvim nas to ljudima čini?
Ne može biti sve 5, dobro kažeš. I ne mora biti sve 5. Ali nešto nam je svima po putu promaklo...
A ja mu kažem... izdrži...
Ah ti srednjoškolci rokovnici, Slatkogrka , kolike samo priče, osim Matoša skrivaju...
Ja sam ti stalno na nekoj cesti... kažu da po zakonu privlačenja u svoj život unesemo ono što mislimo, a ja svaki dan čitam Novi list i svaki dan je makar jedan život prekinut negdje na nekoj cesti.
Zato sam pobacala te misli, da bi možda bilo manje nesreća kad ja ne bih čitala o tome, jer onda ne bih ni mogla misliti o pročitanom... Prevelika je količina boli koja se provlači kroz tiskarske strojeve. A to su stvarni ljudi. I njihova je bol stvarna. A novinari, kažu, rade svoj posao...
Klisurine, dragi moj lejzi... čvrste i vječne!
Volimo misliti da je pod kontrolom, jer nam daje osjećaj sigurnosti reda... i ja sam, na ove tvoje riječi zastala, udahnula duboko, mir na trenutak...
A voljela bih pročitati komentar na tu istu pjesmu, kroz idućih sto godina...
(I sve ono drugo bi voljela, kad ne bi bilo te žurbe!)
A seko moja, rano krećem na ta neka putovanja, a nisam ti po putu onlajn, Mudrinić mi prošli mjesec odrezao kvarat plaće, pa sam rekla, nećeš gavrane ovaj mjesec...
Bile i vratile se...
Uzela sam i ja jednu poroznu sipinu kost u džep, jučer..
Pomalo već žutu i bez mirisa mora
Pa me, u neko doba, puknuo poznat stih:
K'o fina prašina u oku
Sitan kamen na dnu cipele
Ko fitilj zarobljen u vosku
Mislim na tebe
Da mogu smrvio bih kamen
I svu bi tugu oči same isprale
A niti vezane za plamen
Moraju da sagore
I svaki dodir mi je k'o da ustajem
Na nogu sto mi je utrnula
Bez ljubavi, nadanja, bez tebe
Ne ide
Koliko bi nam život bio drugačiji da nema Gibotovih stihova u našim mislima, da nas lupe kad treba?
Da nas vrate doma čitave!
Megastor? Knjige? Uvijek.
I sve one naljepnice i flomasterići i podloge i blokići?
Dijete u meni kaže – uvijek!
Alkemija?
Sigurna.
Jabučice, da ispričam priču o jednoj mladosti...
Kažeš, šutnja je zlato, ha ha
Kad idem tako nekim starim stazama, prisjetim se kako je tada sve bilo jednostavno, kako je sve išlo glatko i bez plana...
Iako si ti bila tamo, a ja tu.
Zapravo, i ja sam isto bila tamo.
Sad sam tu.
A i ti si tu.
Ne strašim se više izgovoriti koliko je godina prošlo.
Dvadeset.
A za priču, uvijek ima vremena.
Baš tako, Majčice, bilo je krasno... Lijepo vrijeme, staro društvo, nove teme.
Zapravo, za Megastor je ostalo malo vremena... nekako oko pet postanemo nemirne, kao da nas nešto vuče doma... Valjda šum mora u našim ušima...
Ona mala mogućnost da se isprati Marko Polo iz luke uz dobru muziku i Nes, pretvori se u obavezu!
Uletješmo u zadnji čas u Požegin autobus na kat.
Dvije bakice koje su putovale iz Nove gradiške, u Zagrebu rastegnule večeru i lijepo nam objasnile da te brojke na našim kartama ne označavaju sjedala i da ne znače zapravo ništa. I da odemo gore, jer na katu uvijek ima mjesta...
Pa smo se smjestile visoko i uživale u pogledu.
Volim Zagreb i slijedom godina, sve mi je draži. Dok sam u tom gradu živjela svoje studentske dane, stalno sam jurila doma. Sad mi krivo.
Zato jer spoznajem što sam sve, i koliko sam toga propustila.
Stoga još više uživam u ovim predstudentskim danima moje DsK...
Ipak, koliko god mi drage ulice i trgovi, muzeji, knjižare, neka stara i neka nova mjesta, sve to padne u vodu pred onim trenutkom kad izađemo iz zadnjeg tunela i na dlanove nam se spusti slika našeg Kvarnera. Onda se prisjetim zašto sam tada forsirala te povratke.
Riječanima je povratak u njihov grad pravi spektakl, bez obzira na to s koje se strane vraćaju.
Dopusti mi lokalpatriotizam, bar na tren... jer to je sve što ovo jest!
Bila sam na jedan korak od odluke... nudili mi posao u struci u Austriji, nezamislivo dobra primanja za tadašnja, a i sadašnja vremena.
A toj dvadesetrogodišnjoj djevojci, tada je bilo nejasno, gotovo maglovito, da joj se možda nudi ona jedina životna prilika, za koju kažu da je kao takvu imamo.
Ona je razmišljala o tome kako njoj ne treba taj posao tamo, kad je zaposlena, uostalom poslali su je na tih mjesec dana da vidi kako to kolege u Austriji rade, pa da donese malo friškog inozemnog znanja.
Ne samo znanje, donijela je u sebi čvrst, zabetoniran osjećaj da je doma najljepše.
Koliko god zna biti teško, i možda bi bilo lakše u Austriji, Italiji, pa čak i Australiji... sva ta briga nekako se čini manja od onog osjećaja, za kog sam sigurna da bi mi stezao dušu.
Zato ti se divim, dragi Iva.
Tvojoj snazi i ustrajnosti, ljubavlju prema domovini... a ne usudim se reći da mogu razumijeti tvoju bol.
Mislim da ne može razumijeti nitko tko nije odista probao...
Moji Australijanci dolaze ovo ljeto...
Koro, lako ćeš naći Lovran, mene još lakše. reći će ti Majstorica, gdje sam.
Parking ti je osiguran.
Uzmi si bocu vode i marendu, jer putovanje može potrajati duže od puta za Zagreb...
Veselim se našem susretu!
A znaš kako to ide, tata Gogoo...
Odu leći, bude sve dobro i onda ga zakuhaju oko 3 ujutro... Skoči živa u toplomjeru, svaka se majka zabrine. Pa se onda ipak sjeti nekih znakova od sinoć koji su ukazivali na potencijalni razvoj jedne angine u djeteta koje još ima krajnike.
Pa krene psovat Todorića i Ledo i njihov marketing...
I Sony-a koji je izbacio tricu.
Svi su krivi za temperaturu. A nisu.
I sama se zabezeknem na tren, vjeruj mi, Vilo...
Pretvoriti čuđenje u riječi, slatki je to meni zadatak..
Evo, draga Majstorice, tu slažem kockice, dišem punim kapacitetom i pronađem one zadnje tri-četiri puzle što nedostaju da slika bude složena do kraja...
Post je objavljen 19.05.2007. u 15:40 sati.