Imam te u svim danima života,
U svim tjednima, mjesecima,
I godinama probuđenih želja.
Na grudi si mi naslonjen,
U srcu mi razlijevaš čuvstva.
U ambitusu mog postojanja
Jači si od svih nepravdi svijeta
I nijedna tuga, uz tebe, ne pobjeđuje.
* * *
Moja si jedina misao vodilja,
Dok dan rasplićeš jasnoćom.
Višestruke čvorove razmrsuješ,
Izbavljujući dušu iz okova tijela.
Nepokolebana si snaga razuma,
Što dovoljnu dozu osjećaja ima.
Drhtaj si tijela i nadimanje u grudima,
I nikad molećivo klečanje na koljenima.
Mislila sam kako sreće počivaju uvijek
U istim rukama u kojima tuge umiru.
Spoznala sam potpuno drugačiju istinu,
Gledajući u svoj život i ponuđenu sudbinu.
Sreće se uvijek sa sličnim srećama oplođuju,
A tuge se jedna uz drugu slažu i odumiru.
Znam kako ni tebe vile nisu na rukama nosile,
Hrabro si se borio za svako novo svanuće.
U meni su se tuga i nada međusobno kosile,
A tebe je život odabrao za moje uskrsnuće.