''Što se dogodilo?'', začula sam Gligorićkin šapat iz tame.
Nisam ništa mogla vidjeti, ali su se strah i napetost u zraku mogli gotovo sjeći nožem. Svi smo čuli ravnateljičin vrisak sa hodnika, no nitko se nije usudio provjeriti što se dešava.
''Gospođice Simpson!'', uzviknu profesorica Maja Radulović. ''Da li ste dobro?''
Nije bilo odgovora. Samo užasna tišina...
''Lumos'', prošaputala sam. Uz pomoć svjetla na svom štapiću, uspjela sam vidjeti profesoricu Gligorić, profesora Kozomoru i profesoricu Danu Božić kako se ustaju od stola. Kozomora je kao zaštitu ponio jednu biljku mesožderku, a Dana se preobrazila u prase. Gligorićka je išla ispred njih, s podignutim štapićem u ruci.
''Idemo za njima'', reče Lujiza, povukavši me za pelerinu.
''Nema šanse'', rekoh. ''Ti očigledno želiš da izgubiš tu glavu koju ti je Bog greškom nasadio među ramena.''
No, čim su profesori izišli kroz vrata Blagovaonice, Tom, Peter, Lujiza i ja smo krenuli da vidimo što se dešava. Da li je to bio predosjećaj ili radoznalost? Ne znam...
Bilo je jako teško kretati se kroz mrak, a k tome sam se svaki čas saplitala o Petera koji je, inače, visok nekih pola metra. Gligorićka, Dana i Kozomora su išli tek nekoliko koraka ispred nas, ali su bili isuviše uznemireni da bi nas primijetili.
Negdje na sredini hodnika, susreli smo se sa Monstrumom.
''Greta, što se dešava?'', upita Dana, preobrazivši se natrag u svoj pravi lik.
''P-pođite za mnom'', prošaputa Monstrum. Izgledala je zaprepašteno, šokirano i uplašeno, sve u isto vrijeme.
Profesori krenuše dalje niz hodnik, a nas četvoro smo se polako vukli za njima. Kroz otvorene prozore nas je obasjavala svjetlost punog mjeseca. Neki glas razuma u glavi mi je govorio da stanem. Da se vratim. Da ne želim to vidjeti... Ali nisam se obazirala.
Jer sve je bilo u redu... bar dok Kozomora nije uzviknuo:''Svetog mu glamočkog krompira, što je ovo?!''
''Sunce ga ne grijalo!'', uzviknu Gligorićka, sakrivši lice u šake.
Tek tad sam osjetila onu prokletu radoznalost zbog koje stalno upadam u nevolje. Morala sam prići bliže... Morala sam vidjeti što se desilo...
A kad sam to napravila, umalo sam vrisnula. Na popločanom podu, u lokvi krvi, ležalo je jedno tijelo... Jedna djevojka. Ležala je potrbuške, a u leđa joj je bio zabijen okrvavljeni kuhinjski nož. Užasan prizor... gotovo kao i kad sam vidjela Andreinu u dvodijelnom kupaćem kostimu.
''Što... tko... kako...'', promrmlja Peter, naslonivši se na zid.
''Idemo odavde'', reče Tom. ''Idemo.''
Vratili smo se natrag u Blagovaonicu, ali nismo zaboravili ono što smo vidjeli... Jednostavno, taj prizor je bilo nemoguće izbrisati iz glave.
Iste večeri, Monstrum je objavila da je ta učenica, Alasea Stevens, poginula zbog pada niz stepenice. I još je imala obraza reći da sumnja da sam ja namazala stepenice nekom tekućinom! Nitko se nije previše zabrinuo, osim nas koji smo znali istinu...
Zašto su profesori lagali? Znaju li što se uopće dogodilo? Znaju li tko je ubio tu djevojku? Bilo je toliko pitanja, no nisam sigurna želim li doznati odgovore...
No, možda nam se samo učinilo da smo vidjeli nož. Možda je to bilo nešto drugo... Možda je Alasea stvarno pala.
A možda je ovo bio početak naših nevolja...
Kako je vrijeme prolazilo, počela sam polako zaboravljati na taj događaj. Željela sam vjerovati da je to bila samo nesreća. I djelimično sam uspjela...
Prošlo je bezmalo tjedan dana, a ništa se nije dogodilo. Profesori su se ponašali sasvim normalno, odnosno, nastavili su nas smarati sa preobrazbom, napitcima, biljkama, metlobojem i kaznama. Naročito kaznama. Drugim riječima, sve se vratilo u normalu...
''Ubit ću se!'', uzviknula je Melody, zalupivši vratima ženske svlačionice.
Zakopčala sam svoju metlobojsku pelerinu. ''Što je bilo, Mel?''
''Kako što je bilo? Imamo sat metloboja!'', zakuka ona i svali se na klupicu.
''A to je dovoljno da nam upropasti cijeli dan'', dodade Alexis, vežući pertle na svojim starkama. Toliko ih je zategla da sam mislila da će popucati. To je vjerojatno od stresa, koji je prouzrokovan načinom predavanja Saše Ličine. On je naš novi nastavnik metloboja. Po njegovom mišljenju, ne smijemo ni primirisati (a kamoli koristiti) metle dok ne savladamo gimnastiku.
''Hajde, stani u vrstu!'', uzviknuo je, čim smo izašli na teren.
Poredali smo se po visini. Dok je on vršio inspekciju opreme, začuo se vrisak:''Alexandra Salazara Slytherin, štetočino jedna!''
Zvučalo je kao Kozomora, ali ga nigdje nisam mogla vidjeti. Naposlijetku sam podigla glavu i ugledala ga na prozoru. Urlao je i mahao pesnicom.
''Što????'', uzviknuh.
''Miči papke s mog cvijeća!'', proderao se.
Ooops... Tek tad sam primijetila da stojim na parceli svježe zasađenih orhideja. Pošto nisam željela umrijeti ovako mlada, sklonila sam se.
''Sad se ispričaj što si mogla uništiti cvijeće!'', doviknu Kozomora.
Okrenula sam se ka orhidejama i zaderala se iz sveg glasa:''Cvijeće, ispričavam se što sam te mogla uništiti!!!''
''Odustajem!'', reče on i njegova polućelava glava nestade iza zastora. Mogla bih se zakleti da je i opsovao.
''Lexy, ti si legenda!'', reče Lucius, spustivši mi ruku na rame.
Nasmiješila sam se. Srce mi je počelo udarati kao ludo. Dovraga, zašto se uvijek pretvorim u želatin kad mi se obrati?!
Lexy zove mozak, Lexy zove mozak! Moram reći nešto normalno, moram sklopiti rečenicu... A to neće biti ''Volim te, volim te!'' ili ''Hmmmm.'' Ne želim da Lucius vidi da sam neopjevani kreten.
''Hvala ti, Luciuse'', rekoh. Vrlo dobro, čak sam i ime pogodila!
Ličina pljesnu rukama. ''Dosta! Vrijeme je za zagrijavanje! 'Ajmo trčećim korakom!''
Po prvi put u životu, bilo mi je drago što ću pola sata izigravati majmuna i trčati po terenu za metloboj.
Post je objavljen 19.05.2007. u 11:39 sati.