Dali vam se ikada dogodilo da počnete razmišljati o smrti kao o svakodnevnici? da pocnete razmisljti kako je slijedeci tren,slijedeca sekunda mozda nasa zadnja?! Da to realno razmišljanje može imati svoje dobre strane, jer se susrečemo s realnošću, ali što kada nam to pređe u strah? Neki kažu da je strah od smrti ustvari realnost, ali ja se ne bih složila, jer kada svaki dan počnemo razmišljati o tome , to prelazi u opsjednutost o tome da li čemo danas umrijeti ili sutra, da li ćemo uopće proživjeti do kraja ovaj dan. To je užasan osječaj, dođete do te faze kada vise nemozete gledati ni tv na kojem se odvijaju ubojstva,operacije ... Ali zašto se stvarno toliko bojimo smrti kada ni sami ne znamo kuda idemo nakon ovog života punog straha,kada ni sami neznamo kuda nas vodi ovaj zivot poslije smrti-mozda na neko lijepse mjesto,mozda na neko losije mjest,ali nitko to nezna .. mi mozemo samo razmisljati o tome i stvoriti svoju viziju nekog mjesta na koje idemo poslije opvog zemaljskog zivota.. Sve u svemu zašto polažemo toliko straha, kada ionako ćemo svi umrijeti jednog dana, jedni prije, drugi kasnije. I možda je najbolje da kada nas zaokupe stahovite misli o smrti da se sjetimo Sokrata, kada je prije svoje smrti rekao sucima koji su mu sudili;
SOKRAT:"JA SADA IDEM U SMRT, A VI SUCI DALJE U ŽIVOT. TKO OD NAS ĆE BOLJE PROĆI TO NITKO NE ZNA."
smrti se netreba bojati,vec se treba bojati nacina na koji cemo umrijeti ..
Post je objavljen 19.05.2007. u 08:39 sati.