Ponekad mislim da necu izdrzati i da ce me ova bol slomiti, kao sto vjetar slama cvijet. Ponekad mislim da cu se presaviti pod teretom ocaja sto mi pritiska leda i da ce mi zdrava pamet popustiti pod naletom ludila. Ne zivim otkako te nema. zivim nad ostacima proslosti ne dopustajuci zaboravu da odnese nijedan komadic tebe. I zato pamtim nacin na koji hodas, kako se smijes i kako prstima prolazis kroz kosu. Pamtim sve tvoje snove, ceznje i zelje, sve ono sto jesi i sto bi htio biti. Nocu se budim uznemirena, preplasena od samoce i pitanja sto mi donosi novi dan.
Uskoro ce zima, a ja jos nisam naucila kako bez tebe...a moram... jos nisam naucila kako se nasmijati bez tebe .. a moram .. jer ti si bio jedini koji mi je stavljao osmijeh na lice .. samo ti si znao na moje tuzno lice staviti osmijeh koji mi nije silazioo danima .. tvog osmijeha uvijek cu sae sjecati .. cak i kada budem na samrti tvoj osmijeh ce mi vjecno biti u mislima .. jer ti si jedini koji me znao nasmijati .. a sada ..
Post je objavljen 18.05.2007. u 19:46 sati.