Marketing
Što je krivo... u ljubavi?
Gledao sam kroz prozor, sanjivo promatrajući tisuće zvjezdica što su svjetlucale nad gradom. Tamni oblaci, polako su ih zaklanjali, poput baršunastih zastora što se zatvaraju ispred pozornice na kojoj smo nekoć stajali.
Pljesak, uzvici, pohvale… ruže crvene poput krvi. Svi pogledi uprti u nas… Olakšanje koje smo osjećali nakon dobre izvedbe. Šale što smo ih zbijali. Tvoj čaroban osmijeh što je otapao srca djevojaka koje te nisu mogle imati… Dodir tvojih vrelih usnama, prvi poljubac što smo ga podijelili… kako mirno snivaš u mome naručju… Bio si samo moj, zašto je moralo ovako završiti?!
Čeznutljivo sam pogledao prema vratima. Još uvijek sam mogao čuti glasove dvojice stražara, kako se u polupijanom stanju prepiru oko dobitka na kartama. Zatvorenik u vlastitoj kući… Na neki način, ta me pomisao pomalo zabavljala.
Kad su nas otkrili, krivnju sam preuzeo na sebe, bila je moja riječ protiv njegove. Nisam želio da on pati zbog mene… Tužan smiješak proširio se mojim blijedim usnama. Još uvijek sam imao osjećaj da mi je tako blizu… kao da ga mogu dotaknuti. Gdje si večeras? tiho sam se pitao…
Naša ljubav bila je zlodjelo… grijeh sladak kao zabranjeno voće rajskog vrta. Pitao sam se, kako nešto tako lijepo, tako čisto poput ljubavi može biti loše? Još jednom prokleo sam ovu olupinu što je predstavljala moje tijelo i društvo koje me osuđivalo. Zar je samo tijelo bilo važno? pitao sam se po tisućiti put. Zar dvije osobe istog spola ne mogu osjećati isto što i muškarac i žena?
Ljudi su oduvijek govorili:
«Nije važna ona vanjska ljepota, ona zemaljska ljuštura, važna je samo ljepota ljudske duše što se krije u nama…»
Ali riječi su vjetar. Ja nisam ljubio samo njegovu savršenu vanjštinu, već dušu, njegovo nježno srce… Ali njima to nije bilo važno… nitko nije mario… nitko…
Glasno hrkanje odjeknulo je hodnikom. Zaspali su... Mala iskra nade zasjala mi je pred očima. Prišuljao vratima, bila su zaključana. Tiho sam prokleo svoju naivnost… naravno da su bila zaključana… kao i prozor…
Ponovno sam se privio uz staklo ugledavši ga na drugoj strani... Stajao je sam, drhtureći na hladnom vjetru što se šuljao ulicama grada. Skriven u sjeni male uličice, kako ga nitko ne bi ugledao… Sjajni biseri polagano su klizili njegovim nježnim, dječačkim licem, miješajući se sa suzama što su padale s neba. Tamni pramen crne kose, spuznuo mu je preko očiju, kao da ga je želio sakriti od pogleda ovog okrutnog svijeta…
Napokon me primijetio. Njegov tužan osmijeh zaboo mi se u srce poput bodeža. Soba kao da se smanjila. Nisam mogao izdržati minutu više… on me nije napustio… Morao sam pobjeći!
Brzo sam odšetao do ormara te izvukao torbu i kutiju skrivenu u podnožju. Bodež, nešto odjeće, medaljon i nekoliko zlatnih i srebrnih novčića, trebalo je biti dosta za početak. Svojim spretnim prstima izdubio sam drvo i otvorio prozor. Hladan vjetar zapuhnuo me sa svih strana. Na trenutak, imao sam osjećaj da letim…
Polako se popevši na krov susreo sam njegov zabrinut pogled. Pokazivao mi je da se vratim… odmahnuo sam glavom. Bojao se za mene.
Spretno poput mačke skočio sam na krov druge kuće i spustio dolje preko balkona. Dvojica stražara, što su sajali na ulici, nisu me primijetili. Imao sam više sreće nego pameti. Napokon je moja redovita tjelovježba pokazala neku svrhu. Hitro sam pretrčao preko ceste ne osvrćući se i povukao ga za sobom dublje sjene noći. Ponovno je bio uz mene… Njegovo lice, bilo je tako blijedo, nježno. Dva safira zabrinuto su me promatrala, gubio sam se u njihovim dubinama…
Privio sam ga uza se, slušajući njegove tihe jecaje. Nisam želio da ode… nisam ga nikad više želio napustiti… Bili smo stvoreni jedno za drugo. U to sam bio siguran. Naše usne su se spojile dok su njegovi nježni prsti mrsili su moju crvenu kosu. Bio sam sretan… tako neizrecivo sretan… ništa drugo nije bilo važno.
Post je objavljen 18.05.2007. u 19:13 sati.