Voljela je jednog dečka više nego život svoj,
radila je sve,da može reći “on je moj”.
Želja joj se ispunila nikad nije,
još i danas tu tajnu grobak krije.
Nije htio da čuje za nju,
imao je djevojku drugu,
ona mu je bila sve,
on ju je odbio,i mislio”za mene samo najbolje”.
Nije htio ni da ju sasluša,
a nije znao da ju strašno boli dusa,
duša koja je samo njega voljela,koja je samo za njega znala,
nije htio ni da joj vrati ono srca sto je imala.
Jednog dana napala ju strašna bolest,
i molila je iz kreveta,”tko će mi njega dovest´?”
bilo joj je teško,on nije htio čuti za nju,
i imao je onu,tamo neku drugu.
Govorili su mu da je teško bolesna,
i da želi da ga vidi,
nešto je promrmljao i otišao,
ponašao se kao stjenine hladne hridi.
Molili su ga i plakali da ju posjeti,
odbijao je sve do njene smrti...
kad je čuo da je više nema,
promjenio je cijelu stvar,
na sprovod joj je donesao dar,
dar koji je trebala dobiti djevojka njegova,
donio je njoj,i gorko zaplakao...
kao da je nebo puklo,lila je kiša toga dana,
lila je iz njegovih očiju,
a oko njega samo tama,molio ju je da ustane,
i vikao je da ju voli,
srce je njega tada počelo strašno da boli,
nikome nije mogao dokazati da ju on voli.
Svaki dan od tada,hoda ulicama sam,donosi
na grob ruže žute,cvijeće koje je ona voljela...
susreću ga ljudi i misle da je lud,
jer pati ga ljubav,ljubav koju nema šanse vratiti,
ljubav koja je otišla,otišla na svijet drugi,
možda će tamo netko,istinski da je ljubi.....
Post je objavljen 18.05.2007. u 16:37 sati.