Ružnoća svijeta hoće me prisiliti da vjerujem kako je Dobro pobjeglo u mišju rupu, ili još gore: kako ono nije zbilja ni postojalo. Skoro zaustih s uzdahom i kolutajući nemoćno očima: Ah, ta današnja vremena, samo pokvarenost uspijeva...
Srećom, sjetih se svoga oca. Dobri moj, svake je cipele iznosio do krajnje izlizanosti.
Sjetih se i svoje majke. Prelijepa moja, sav ures u ovom životu bješe joj osmijeh.
Ako me takve stijene podigoše do neba, zar Zlu da povjerujem?!
Post je objavljen 18.05.2007. u 15:16 sati.