Ovo je za tebe. Za tebe, za osobu koja me samo ispunjavala radošću, srećom, koja me promjenila, ali na bolje. Za osobu koja mi je svijet učinila ljepšim mjestom. Za osobu, koja se pojavila kada nikoga nisam imala. Za jednu osobu koja mi je pomogla, ali nakraju ostavila trajne posljedice na mom srcu.
Kako si? Dugo se nismo vidjele. Želim opet vidjeti tvoje lijepe plave oči i tvoju dugu plavu kosu, tvoj preljepi osmjeh. Da li se sjećaš kada sam ti rekla da me nikada ne ostaviš? Ja se toga jako dobro sjećam, jer se tada dogodilo nešto što nikada neću zaboraviti. Shvatila sam da sada imam prijateljicu koju nikada ne smijem ostaviti, ali u tome nisam uspjela. Zbilja mi je žao. Nadam se da tebe nisam povrijedila tako jako kako sam i samu sebe. Još uvijek te volim i mislim da te nikada neću prestati. Ti si najplemenitija osoba koju ja znam. Uz Teu. Ti si bila moja prva prijateljica od povjerenja. Ti si bila druga ja. Sada dok pišem ovo pismo shvaćam koliko mi zapravo nedostaješ. Užasno… jako je teško zaboraviti osobu koju si jako voljela. Jesi li ti mene zaboravila? Ne želim to… Neki put poželim da se sve vrati natrag na staro. Ali duboko u sebi znam da se to nikada neće dogoditi. Znam da sada, u ovome trenutku jako patiš, a mene nema, nisam uz tebe i to me ubija. Mrzim kada patiš. Mrzim sve ljude koji su te ikada povrijedili. Znači li to da bi trebala mrziti samu sebe? Ja više ne zaslužujem tvoje dragocijeno prijateljstvo. Iznevjerila sam tebe i sebe. Kako smo se ja i ti uopće udaljile? Zar sam bila prelijena da dignem slušalicu i nazovem te? Kako sam bila glupa! Žao mi je! Da li ti ikada glavom proleti moje ime? Sjetiš li me se ikada? Znaš što mi najviše nedostaje? Tvoj zagrljaj.
Nadam se da ćeš pročitati ovo pismo. Pisala sam ga sa srcem, sretno i tužno. Znam da sam te izgubila, znam da nikada više nećemo biti ono što smo bile, i znam da sam za sve to ja kriva.
Ovo malo, jednostavno pismo je za moju malu, jednostavnu Valentinu. Volim te…
Post je objavljen 18.05.2007. u 14:37 sati.