Sretnem prije nekog dana lika što je išao u školu sa mnom. Bilo je ono kako je, što se radi. oženjen, djeca, i ostale da-ne pitalice. Strpljivo sam odgovarao, i to toliko dobro da sam dobio kviska. Čovjek me izmučio, ima godina kao i ja, liči na Mlakara, ali puno prepotentniji od njega. Pravi hrvatski ljigo. I onda kao za vraga ja pitao njega što je s njim. A on, ovo-ono, čovjek sve u životu postigao, usput prčio, pazio da kurva ne zatrudni (to bi mu uništilo karijeru). Sve kako treba i u svoje vrijeme. I sad je odlučio biti menadžer za ljudske resurse. Kaže treba to svoje iskustvo prenijeti na druge, čitaj pravda bratstvo i jedinstvo, prevedeno na hrvatski, nepotizam i nesposobnost. Kad smo se rastali žalio sam ga, vjerojatno i on mene i hodajući bio bih se toliko raslakao (ne znam od ni sam od čega) da nisam čuo žestoki smijeh iz daljine. To su se planeti smijali majčici Zemlji. Osluhnuo sam da čujem koji su to planeti, pas im jebo majku. Svi su se smijali, čak i Pluton kojemu više nije do smijeha jer nije planet. Ili se smijao majčici Zemlji iz osvete. Tko se zadnji smije....
Post je objavljen 18.05.2007. u 13:43 sati.