Marketing
Debeli kuk (1269 m) - Velebit
Ovaj post je svojevrsni nastavak onoga napisanog krajem prosinca o Stapu. Stoga molim da se svi koji su u međuvremenu zaboravili detalje tog izleta posavjetuju s arhivom ovdje. Naime, u kratkim crtama ću vas podsjetiti da tad nismo stigli do vrha zbog kratkog dana i gubitka vremena u potrazi za markacijom pod vrhom, za koju se ispostavilo da je bila pod snijegom. Ove nedjelje je napokon kucnuo čas da odradimo do kraja tu turu s krajnjim ciljem na Debelom kuku. Nakon noćenja u Starigrad-Paklenici, u Ljubotić smo stigli negdje oko 6.45 h, te se, nakon podužeg maženja s razigranom ženkom tornjaka, koja nam je prišla automobilu čim smo se parkirali pred kampom "Vrata Velebita", uputili također stazom preko Zagona prema Stapu.
Zizi i Maza
Cijelim putem smo mogli uživati u procvjetaloj i raspjevanoj prirodi, koja je bila sušta suprotnost onom ambijentu koji smo na tom mjestu doživjeli krajem prošle godine. Bezbrojne vrste cvijeća u svim mogućim bojama i nijansama uzduž staze davale su posebno opuštajući ugođaj ovom usponu. Čak i kasniji umor zbog poprilično visoke temperature zraka nije zatomio osjećaj zadovoljstva. Sad neću posebno opisivati detalje ove dionice sve do mjesta poviše Donjih Njivica, gdje smo prošlog puta i izgubili markaciju, već ću samo navesti da nam je do njega trebalo cca. 3 h hoda.
Proljeće na Stapu
U međuvremenu se ispred pl. skloništa zbog velike grupe planinara nismo zadržavali, već malo pod Ćućavcem, gdje je Zizi u hladovini uspjela i ubiti oko jedno sat vremena. Za to vrijeme njenog drijemuckanja, pored nas je prošao trojac s psom, koji se očito također uputio prema Debelom kuku. Nakon Zizinog razbuđivanja krenuli smo naprijed prema našem cilju. Dolaskom na Donje Njivice započinju isti problemi kao i prošlog puta. Markacija vodi preko livadice s putokazima za Visovaču, ali se Debeli kuk nigdje ne spominje. Opet započinje naše lutanje uokolo u potrazi za odvojkom, da bi tek povratkom na Donje Njivice našli traženi odvojak.
Sporni odvojak na Donjim Njivicama
Naime, putokaz postoji na deblu bukve, ali je u potpunosti zaklonjen granama mukinje ispred njega. Na livadici postoji i štap naboden u nakupinu kamenja i lagano nakošen u smjeru odvojka. Tek mi tad postaje jasno da to i nije slučajno, ali je ipak za jedan odvojak katastrofalno loše označeno. Nakon 10 min. hoda uzbrdo bukovom šumom, stižemo na raskrižje staza. Desno vodi prema Jelovoj Ruji, dok lijevo ide u smjeru Debelog kuka. Raskrižje je izvrsno označeno za sve koji se penju i nema šanse da promakne. Nakon daljnjih 10 min. hoda izlazimo iz šume i pred nama se otvara pogled na oble stijene ovih magičnih kukova.
Kukovi
Zatim slijedi uspon strmom padinom, koja u donjem dijelu završava siparom, od 20 min. do vrha. Uspinjući se shvaćamo da se u biti sastoji od tri kuka od kojih je najviši zadnji, dok prvi koji je samo naizgled najviši u biti najniži. I to srećom, jer mi se doimao nepristupačnim sa svojim savršeno oblim stijenama. Za završni dio uspona se na jednom mjestu doduše ipak potrebno poslužiti i rukama., ali ništa zahtjevno. A pogled s vrha na gotovo cijeli Južni Velebit je nešto nezaboravno. Ma neću se uopće ni truditi pronaći riječi da opišem tu ljepotu, već ću vas samo pustiti da se u to uvjerite vlastitim očima na filmiću kojeg možete pogledati na kraju posta. Na vrhu smo pronašli metalni tuljac sa žigom iznutra, ali bez upisne teke. Stoga se nadam da će sljedeći posjetitelji sa sobom donijeti jednu.
Zizi na vrhu
A dok smo se izležavali na glatkim stijenama kuka, odnekud su svako malo dopirali ljudski glasovi. Pretpostavljao sam da dolaze iz smjera Čučula, a nakon desetak minuta se moja pretpostavka i potvrdila kao ispravna. Iz tog smjera nas je ugledao jedan od planinara, pa se smo pozdravili mahanjem. A uskoro su se na stijeni u šumi pojavili i ostali, te smo shvatili da je u pitanju onaj trojac kojeg sam vidio pod Ćućavcem. Pretpostavljam da su također predvidjeli odvojak prema Debelom kuku, ali možda su i namjerno odabrali ovu težu stazu. Iako bi mi bilo teško shvatljiva ta odluka, zbog toga što su u pratnji imali i psa. Čekali smo ih još gotovo sat vremena, u nadi da ćemo od njih dobiti odgovor na ovu dilemu, ali nisu stigli do nas. Nakon objeda, teška srca smo se odvojili od ovog prekrasnog mjesta i krenuli natrag.
Mirila poviše Ljubotića
Za povratak smo se za promjenu odlučili koristiti stazu preko Livadica, umjesto one preko Zagona. Nešto je duža, ali je bolje upoznati što više staza i smjerova. Nikad se ne zna kad biti mogli biti od pomoći. Ali razlog ovoj promjeni je i u tome što smo na ovaj način prošli preko drevnih mirila, o kojima sam također već pisao u onom postu, pa se sad neću ponavljati. Do automobila smo stigli u 17.30 h poprilično iscrpljeni zbog vrućine, ali kao kompenzaciju smo zato dobili bezbrojne lijepe uspomene na Stap.
A sad vas prepuštam da dijelić toga okusite bar putem ovog filmića:
Post je objavljen 18.05.2007. u 13:21 sati.