Sjedila sam pokraj njega i promatrala neobične zjenice koje je imao. Bile su potpuno crne ali u njima su sjali crveni, vatreni plamenovi. Nisam znala da li mu oči tako sjaje i inače ili je to od boli koju je osjećao. Gledao je u mene prilično znatiželjno. Njegove blijede ruke položio je na moju nogu. Malo sam se pomaknula – od neugode valjda.
„Oprosti…“ tiho sam prošaptala. Nasmijao se.
„U redu je.“ Glavu je okrenuo prema prozoru. Promatrao je noć koja je vani odavno pala. Zvijezde su krasile nebo i razbijale tamu koja se provlačila kroz njegovo raspoloženje.
„Zašto je ovaj medaljon tako bitan?“ Iz torbe koju sam nosila izvukla sam srebrni medaljon. Ponovno se okrenuo prema meni ali je pogled usmjerio na medaljon. Pružio je ruku. Medaljon sam polagano položila u njegov otvoreni dlan.
„Ne radi se toliko o medaljonu…nego o onome što je tvoj otac na njemu upisao.“ zbunjeno sam ga pogledala. Strallman je to već spomenuo prije.
„Ok…ali… Ja ne znam što to piše. Zapravo, što to znači.“ Plamen u njegovim zjenicama se povećao i on je zainteresirano promotrio natpis na poleđini medaljona.
„Pa… zapravo – rijetko tko zna.“ Prstima je prešao preko neravne površine na kojemu se nalazio taj natpis koji bi mu mogao pomoći – iako nisam razumjela kako.
„Prijevod…?“ Približila sam mu se. Ona neugoda koju sam u početku osjećala je nestala i mislim da je on to primijetio.
„Pa…“ Malo je zastao. „When the cold of winter comes starless night will cover day. In the veiling of the sun we will walk in bitter rain. But in dreams I can hear your name - and in dreams we will meet again. When the seas and mountains fall and we come to end of days…
In the dark I hear a call calling me there… I will go there and back again!“ Izrecitirao je to bez ikakvih poteškoća ali ja svejedno nisam razumjela.
„Kakve veze to ima s tobom?“ upitala sam plaho bojeći se da ću ispasti glupa.
„Zapravo…moraš znati i ovaj drugi dio. Ovo je bilo proročanstvo. Ono ne može djelovati samo za sebe. Znaš, tvoj otac je bio pametan čovjek.“ Podigla sam obrve. Nije se osvrnuo. „Bez prvog dijela, ne djeluje drugi…a bez drugog…“
„Ne djeluje prvi.“ nadopunila sam ga. Zatim mi je postalo kristalno jasno i malo sam se uplašila jer ako se proročanstvo odnosi na njega – onda se odnosi i kletva. „A što kaže kletva?“
„This road will follow the ones who are not afraid. This road will be a road to hell. And they will not return from their road to pain and hurt.“ Nasmiješio se. Nije mi bilo jasno kako se može smijati.
„Dobro.. I…? I…? Kako ti ovo pomaže?“ Prstom sam drhtavo pokazala ne medaljon koji se sada nalazio pokraj njegova uzglavlja.
„Trebao bi ti ispričati mnoge stvari da ti objasnim. A… Nisam siguran da želiš znati i da… da li ćeš razumjeti.“ Izgledao je prilično nesigurno.
„Dobro. Nema veze.“ Bila sam ljuta. Pokušavala sam mu pomoći a on je meni znao reći samo to. Uzela sam torbu koja je sve do tada stajala na podu pokraj mojih nogu i izašla iz sobe. Medaljon sam zaboravila – koja glupača…
Brzim korakom sam hodala prema društvenoj. Osjećala sam se neugodno večeras u ovoj neobičnoj tami. Zvijezde koje je onaj dečko gledao kroz prozor sada su se, nevjerojatno brzo, izgubile. Činilo mi se čudnim da je noć odjednom tako…tamna – u nedostatku boljeg izraza. Kao da je netko prevukao cijelo nebo jednim velikim pokrivačem i tako zaklonio zvijezde. Pomalo tužno morala sam priznati. U glavi su mi se vrzmali ono proročanstvo i ona kletva. Nikada nisam toliko razmišljala kao do sada – a prošlo je tek nešto više od tjedan i pol od kada sam došla. Nisam navikla na toliko opterećenja. Cijelo moje djetinjstvo provela sam u neboderu u New Yorku gdje sam u miru sa mamom mogla vježbati čarolije. Nisam bila baš previše zainteresirana za obveze… Šteta. Možda bi mi sada bilo lakše.
„Gdje si ti nestala?“ upitao je Marco nakon što sam prošla pokraj dvorane za večeru.
„Ma bila sam do bolnice. Ništa pre bitno.“ Nasmiješila sam se nadajući se da ću tako odagnati njegove sumnje jer sam već bila na dobrom putu da ga izgubim a nije ni počelo kako treba. Malo se namrštio kada sam rekla da sam bila u bolnici.
„Mogla si me zvati... Ja bi išao s tobom. Šta ti je bilo uopće?“ Kako je pažljiv bio. Godilo mi je to što se brinuo za mene.
„Ništa ozbiljno. Uganula sam gležanj. Zar ne bi bilo glupo da sam te zvala zbog toga? Osim toga, u bolnici su to riješili za par sekundi.“ Vidjela sam izraz olakšanja na njegovom licu nakon što sam to rekla.
„Dobro…ali idući put...“ stavio je ruke na moj struk i zagrlio me.
„Neće biti idućeg puta.“ rekla sam smiješeći se.
„I bolje ti je.“ Lagano je utisnuo jedan poljubac na moje usne. Kroz glavu mi je proletjelo nekoliko misli – vezanih uz njega. Možda sam ga trebala pitati na čemu smo mi to ali nisam imala snage da sebe i njega sada zamaram s time. Jednostavno sam uzvratila onaj poljubac i privinula se bliže uz njega.
Hodali smo hodnikom koji je vodio prema društvenoj sobi Andore. Držali smo se za ruku – vjerojatno smo izgledali kao mala djeca ali nije me bilo briga. Uz njega sam se osjećala bolje. Na jednom zidu nedaleko od nas naslonjeni su stajali Daniel i Michelle. Bavili su se izmjenjivanjem nježnosti. Kada je shvatio da sam to ja, Daniel je naglo pustio Michellin struk. Kimnuo je glavom dok sam prolazila pokraj njega. Znala sam da mi je u tom trenu na usnama zatitrao smiješak. Osjećala sam se dobro.
„Tko je to bio?“ upitao je Marco promatrajući taj moj samozatajni smiješak.
„Erhm…ma…jedan dečko kojeg sam prije poznavala.“ Zbunjeno je pogledao u mene.
„Sad se ne poznajete a pozdravljate se?“ Nasmijala sam se.
„Pa ne znam točno kakav je sada. Jako se promijenio.“ rekla sam nakon što je osmijeh iščeznuo sa mojih usana.
„Oh… žao mi je?“ Taj upitnik na kraju njegove rečenice djelovao je prilično dobro.
„Da, pa pretpostavljam da je tako. I meni je žao.“ Stajali smo pred ulazom u društvenu, zagrljeni. Imao je izuzetno nježne ruke. Godilo mi je to što me držao i grlio a ponajviše, što sam se osjećala sigurno u njegovom naručju.
„Tienne…“ rekao je tiho šapćući. Malo sam se odmaknula od njega i pogledala u njegove oči.
„Da?“ Izgledao je nesigurno ali bez obzira na to na usnama mu je titrao onaj osmijeh koji sam vidjela kada sam ga prvi put upoznala.
„Misliš li da bi ti htjela sa mnom…nešto… Ili ti je ovo sve samo…prolazno?“ Kao da je pogađao moje misli. Imao je nevjerojatno dobar osjećaj za vrijeme.
„Zašto misliš da mi je ovo prolazno?“ Koliko god sam razmišljala o tome – pitala sam se samo zašto je imao osjećaj da mi je ovo igra… Mislim da takav dojam nisam ostavljala.
„Jer…jer znam zašto si bila u bolnici.“ Odmaknula sam se od njega. Njegove ruke su skliznule sa moga struka a u očima mu je sjala bol.
„Molim?“ Ovo je čak i za mene bilo previše. Znala sam da sam pehist ali baš toliki…nisam mogla vjerovati.
„Onaj dečko u bolnici je…“ Glas mu se stegnuo i oboje smo šutjeli par trenutaka. Bilo mi je neugodno ali nisam ga željela ništa pitati. Bilo bi najbolje da mi sam kaže ako želi.
„On je moj brat. Zove se Patrick Michael. Na drugoj je godini kao i ja… Mlađi je od mene 15 minuta.“ Malo se nasmiješio. Kao da se radilo o nekoj privatnoj šali koju ja nisam znala. Zatim me ponovno pogledao.
„Marco…“ rekla sam tiho. „Ovo meni nije prolazno. Zbilja mi se sviđaš. A ja tvom bratu samo želim pomoći…“ Gutnula sam osjećaj nedostatka samopouzdanja.
„A proročanstvo?“ upitao je on tiho. „Znaš da -ona koja nosi medaljon- treba voljeti… Pa, mog brata.“ Gledao me tako nježno. Imala sam osjećaj kao da me razotkriva i pomiče sve zastore koje sam toliko duga tkala i prela oko sebe – da me drugi ne bi povrijedili.
„Briga me za sve njih. Radi se o tebi…o meni…i tome koliko MI to želimo i koliko smo se spremni boriti.“ Nasmiješio se.
„Zbilja to misliš?“ Kimnula sam glavom. Ponovno sam ga zagrlila. Njegove ruke su se opet našle na mom struku.
Post je objavljen 18.05.2007. u 12:31 sati.