Davno, davno bilo je.
Točnije, 17.05.1992. studentski dom "Sava".
Kako je kad ubiju nekog tko je bio toliko OK da vam pokloni krevet u studentskom domu? Mislim, umjesto da zaradi (mjesto je tada mogao prodati za 700 DM,bez problema , grad je bio pun izbjeglica), pokloni vam mjesto u domu, i još pomaže preskočiti domsku birokraciju, dolazeći platiti stanarinu kad treba (jer je stanar morao osobno doći platiti, da se izbjegnu/otežaju manipulacije). Zapravo, priča je bila mnogo kompliciranija, kako to vec bivaju ratne priče.
Zapravo je štos bio u tome da se napravi mjesto za curu mog cimera, koja je bila izbjeglica iz Dalja. Wili je uskočio i dao svoje mjesto za mene.
Dakle, ukratko, pokloni vam sobu, studira u Austriji i dodje kad treba. "Nagrada" je trebala biti piva, "kad bude prilika".
Ali je onda Wili, sin jedinac iz Osijeka (usput, Židov, i nek mi neko priča priču o škrtosti Židova), otisao ocu na pogreb, otac umro od infarkta (ne teška stvar u gradu bombardiranom skoro svaki dan). I onda je Wilija našla njegova granata, pa su ga grabljama morali skupljati s zidova vlastite kuće. Išao je mami po apaurine u apoteku, biciklom. Bilo je to 2 dana nakon potpisivanja zadnjeg (od 20) primirja izmedju YU vojske i Hrvatske, u Sarajevu. Primirje je stupilo na snagu u nedjelju 17. svibnja, valjda točno oko momenta kad su ispalili "njegovu" granatu iz Baranje.
Wili se moze žaliti upravi nebeskog vodovoda. Bio je na 5-oj godini veterine, danas bi bio uspješan veterinar ili veterinarski inspektor ili bilo što.
A ja moram popit pivu svakog 17. maja, dodje kao paljenje svijeće.
Wili, hvala za mjesto.
Post je objavljen 18.05.2007. u 05:27 sati.