Marketing
SVI MARŠ NA SLET!
BRAVO BANDIĆU!
Mažoretkinja, Dabac, 1958.
"ZAGREBAČKI gradonačelnik i šef zagrebačkog SDP-a Milan Bandić, večeras je na sjednici Gradskog odbora stranke prihvatio prijedlog tog tijela da on bude kandidat za novog predsjednika SDP-a.
Nakon iznošenja prijedloga da gradska organizacija SDP-a kandidira svog predsjednika Milana Bandića za predsjednika stranke, članovi stranke stidljivo su se nećkali ne želeći raspravljati o prijedlogu, jer se podrazumijevalo da će isti biti prihvaćen.
Bandić je međutim inzistirao na održavanju rasprave, te je nedugo potom riječ uzeo šef seniora SDP-a Vedran Žuvela koji je "zakotrljao kamen" Bandićeve kandidature.
"Kandidirajmo predsjednika gradske organizacija SK..., SDP-a" - uskliknuo je SDP-ov senior koji se u žaru prepoznatljivom za doba stare političke škole iz vremena SKH-a zabunio te podržao Bandićevu kandidaturu najprije za predsjednika Saveza komunista, da bi se iduće sekunde ispravio i izrekao pravilnu kraticu stranke čiji je član.
Nakon toga je član zagrebačkog SDP-a Goran Kutlić jednostavno Bandića pitao "o'š prihvatit ne'š prihvatit", što je Bandića potaklo na izlazak za govornicu i obraćanje okupljenim SDP-ovcima. Članovima zagrebačkog SDP-a Bandić je rekao kako su svi oni "klapa i armija od gotovo 6 i pol tisuća ljudi".
"Nas je šest tisuća i tristo i mi smo klapa. Klapa se postaje klapajući sa svim ljudima iz te klape. Mi smo vojska, armija od gotovo 6 i pol tisuća ljudi. - kazao je te podsjetio kako je on sam počeo od nule.
"Počeo sam od ogranka, odozdo i to preporučujem svima koji žele napredovati u ovoj stranci." - otkrio je Bandić tajnu formulu stranačkog uspjeha.
Na tiskovnoj konferenciji medijima se prvi obratio dogradonačelnik Ivo Jelušić koji je potvrdio Bandićevu kandidaturu te je pustio "šefa" da se obrati javnosti. Bandić je govorio vrlo kratko i u svom poznatom šerifskom stilu.
"Milan Bandić je preuzimao obaveze organizacije od '90-e na ovamo u puno bremenitija vremena. Ona danas nisu manje bremenita na gospodarskom polju, prije 15 i 17 godina bila su (bremenita) na sigurnosnom, pa sam preuzimao obaveze i gradio sam sa svojim kolegicama i kolegama u gradu." - rekao je Bandić i potvrdio prihvaćanje kandidature.
"Citirat ću još samo dvije rečenice. Jednom je davno Frano Supilo rekao, želite li biti relevantni u kandidaturi, morate imati iza sebe makar jednu ulicu. Ja iza sebe imam SDP grada Zagreba koji me kandidirao, dakle ne jednu ulicu već Socijaldemokratsku partiju Zagreba." - zaključio je Bandić, a na sljedeća pitanja novinara odgovarao je kratko i bahato.
"Sve što imam, ja sam rekao. Ja sam precizan, k'o gorska suza", ponavljao je Bandić nakon što je upitan da precizira detalje oko same kandidature. Nakon toga je ponavljao kako će na sve što ga novinari budu pitali odgovoriti da je "već sve rekao".
"Vi se trudite, ali takav sam ja. Ja razumijem vašu znatiželju, ali vi razumijte mene. Ja vas apsolutno razumijem, kaj vam je, ja sam bio precizan" - odgovarao ja Bandić.
Nakon toga je rekao kako na "ovim izborima ne misli sudjelovati nego pobijediti", te je rekao kako ga je kandidirala Gradska organizacija SDP čime je "odgovorio na sva novinarska pitanja".
"Mi ne želimo sudjelovati nego pobijediti, a nakon ovoga ako vam nešto nije jasno, onda stvarno..., pa ja ne znam..." - kazao je Bandić."
SDP KAO HDZ
A LIJEPO SAM VAM GOVORIO...OVO JE KRONOLOGIJA MOJIH PRAVOVREMENIH OBAVIJESTI O ONOME ŠTO SE IMA DOGODITI. JER, BILO JE LOGIČNO. OTUDA I NUŽNO.
"Buahahahahahahaha...A lijepo sam vam ja govorio u onoj magistralnoj analizi SDP-SDP par postova niže: Bandića za predsjednika! Samo, nitko mi nije vjerovao, dapače, budući da je ironija čini se usmeni žanr, čuo sam da se u SDP-u vjeruje kako sam konačno pokazao svoje pravo, hadezeovsko lice! Vjerojatno me se ne može čuti jer govorim ono što se ne želi čuti: kao što tvrdi "Jesenji list" - sve žući, sve bliži padu - zagrebački će SDP-ovci mirno koegzistirati s SDP-om, otprilike kao Zagorci i Hrvati.
Zagrebački SDP-ovci?
Da, posebna vrsta ljudi. Samoupravna interesna zajednica. Ljudi koje je osobno izabrao i zadužio Dragi Vođa, čovjek koji nije kao drugi jer ima srce i dušu, kako će sam za sebe par redaka niže kazati (doduše, do jučer je razglabajući široki krug tema u uskom krugu ljudi govorio da je bolje da na izborima pobijedi Sanader, jer bi ga pobjeda Žutog odvela u zatvor, ali, samo se budale ne mijenjaju, zar ne!?) i briznuti u plač, skupa s kamenom. Samoupravna, da se vratimo temi u ovom rondu, jer SDP Zagreba zaista kohabitira s ostatkom SDP-a: politika je to miroljubive pasivne koegzistencije: SIZ samoupravlja, a Iblerov trg navraća u Prašku ili u Poglavarstvo kao turisti na Fontanu di Trevi: tek da zažele želju. Žetoni su stranački. Interesna, jer nema tu ideoloških barijera: tu je važan jedino i samo interes, pa je tako već zarana Dragi Vođa sugerirao da stranačke kolege svoj osobne ili grupne potrebe dostave napismeno, jasno bez javnobilježničke ovjere, tek da ne čekaju na red s ostalim građanima-turistima.
Ovaj koncept privatizacije javnih usluga, čijim ispunjenjem nastaje moralna obveza građana spram gradonačelnika, osobni je doprinos Milana Bandića povijesti političke tehnologije: on će do kraja 2008. osobno zadužiti 68% stanovnika Lijepe naše, tako da Milanu i nije moguće drukčije vratiti dug nego sletom i štafetom, pa i pjesmom: Što je više kleveta i laži, Milan nam je miliji i draži! (Kao što je zamjetno, nakon Antike, ovo je prvi praktički pokušaj pomirenja sfera moralnog i političkog.)
Zajednica, he, he, zna se: svi smo mi za jedno, a to jedno su žetoni, kaj ne!? Idemo delat!
Eto, SIZ, a ne SDP. Kakva k*** socijaldemokracija! U Zagrebu vlada posvemašnja ideološka pomirba zavađenog hrvatstva na tragu dr.Franje Tuđmana: Bandić ionako nikada nije imao nikakvu ideologiju osim ideje da on vlada; Sanader čak nije inzistirao ni na tome, pod pretpostavkom da zaradi. Takve sloge u Hrvata odavno nije bilo: light HDZ, HDZ lišen nacionalističke biti, i light SDP, SDP lišen socijalističkog balasta*, udruženi u HDZ-SDP kao interesnu zajednicu nove hrvatske oligarhije - u zemlji u kojoj su gotovo svi čelni ljudi parlamentarnih stranaka barem župani - složno će vladati tisuću godina u sreći i blagostanju."
O neospornoj činjenici da je ideološka pozicija Milana Bandića, baš kao i Zorana Milanovića, za potrebe ovih izbora dizajnirana po uzoru na onu dr.Franje Tuđmana, iscrpno sam pisao. Ponovimo to, jer ovaj agitpropagandni i pseudoideološki raritet vrijedi slow-motiona, ako ni zbog čega drugog a ono da dr.Ivi Sanaderu pružimo prigodu za popravni. Jer, sama dizajniranost ovih izjava dovoljan je dokaz ozbiljnih predpriprema onih političkih snaga u zemlji kojima je, sada je to sasvim bjelodano, još četiri godine mandata dr.Ive Sanadera strašan gubitak vremena, gnjavaža i, možda, prevelik rizik. Savršeno je jasno da je posrijedi isti promotivni duktus. Očito je da isti brandoctori rade na kampanjama potencijalnih izazivača Ive Sanadera. Kada se odustalo od Milanovića, pristupilo se na vlas istom make overu Milana Bandića: njegov portret nije bilo potrebno retuširati, jer je platno bilo intaktno - sasvim prazno! Posvemašnje odsustvo bilo kakva ideološkog određenja. Sve donedavno, kad je Milan Bandić zauzeo jedino mjesto koje u Hrvatskoj jamči većinsku izbornu pobjedu: mjesto s kojega se može računati na cjelokupan SDP i barem pola HDZ-a! Pri čemu je Milan Bandić u značajnoj prednosti ne samo pred Ivom Sanaderom, nego i pred pokojnim Tuđmanom: Milan Bandić može računati na cjelokupan HDZ, i dobar dio SDP-a! Čudesna pozicija! Popularan čovjek.
Koji vam je gradonačelnik bio uzor?
- Jedini moj uzor je na nebu! Uz Njega, uzor mi je i mama...
Kada sam isključio magnetofon, razgovarali smo uglavnom o politici.
Pred Bandićem su bitne političke odluke. Jednom mi je priznao da je njegova krajnja ambicija postati predsjednikom države. Ne znam misli li tako i danas. Ali, iznio mi je svoje temeljne političke postulate:
- Antifašizam, starčevićanstvo i radićevština. Tim redom...
Milanović kaže da mu je politički uzor Miko Tripalo.
Potom, odmah na početku teksta, da ne bi bilo zabune, kaže da su "Starčević i Radić temelji hrvatske kuće bez kojih nema prizemlja ni prvoga kata."
Odmah potom, dodaje:"Moji su težačkih korijena, iz Glavica pokraj Sinja. Bili su antifašisti, od prvoga dana, a ne od kapitulacije Italije..."
Starčević + Radić + antifašizam = Starčević + Radić + Hebrang
Milanović = Tuđman
Naime, kompozitna je ideologija Zorana Milanovića istovjetna onoj u koju se zaklinjao devedesetih dr.Franjo Tuđman:
Starčevićevo državotvorstvo + Radićev republikanizam + tradicija hrvatske ljevice!
Oba ova teksta pojavila su se u "Jutarnjem listu": i Bandićeva predsupilovska, i par tjedana prije Milanovićeva pokajnička izjava.
Prokušan, mada priprost marketing: budući da nema nikakvu ideologiju, Bandiću je ova svehrvatska kompilacija savršeno sjela: Starčević, Radić i antifašisti iscrpljuju univerzum hrvatske politike prošloga vijeka, i Bandić je odlučio onako, u skladu sa stihom Internacionale: Tko bješe ništa, bit će sve! Sada je, i to je gaf, pridodan i Supilo, što je zasigurno nepismen prinos stanovitog Skoke: taj zaista nije u stanju zapamtiti tri jasna promičbena, a kamoli ideološka naputaka, budući da je šefu utrpao u usta izjavu čovjeka koji je tvrdio da su Hrvati, Srbi i Slovenci jedan troplemeni narod, pa bi sada bilo logično za očekivati da Milan Bandić u Linićevom gradu potakne donošenje neke nove «Riječke rezolucije» za stvaranje «Hrvatsko-srpske koalicije».
No, to su već nijanse, a SDP je ionako prepametan i prezaokupljen sobom da išta od ovoga poželi shvatiti.
Tako je to bilo i 11. travnja, kad sam napisao:
...TO JE MILAN BANDIĆ
...mora se naprosto priznati da postoji samo jedan čovjek u Hrvatskoj koji može pobijediti Ivu Sanadera na parlamentarnim izborima, a da mu ovaj pritom i ne zamjeri.
Pokušajmo konceptualizirati neminovne promjene u SDP-u. U skladu s učenjem profesora moralne filozofije s Princetona, H.G.Frankfurta, drugovi, prestanimo kenjati*: nemoguće je ovdje pod izlikom razgovora o suvremenoj socijaldemokraciji kazati nomina sunt odiosa! Je, možda sunt odiosa, ali cut the shit: o imenima se ovdje radi možda više nego u "Romeu i Juliji", jer ovdje ruža ne bu mirisala pod drugim imenom, ili možda bude, što je za ponekog još i bolnija spoznaja. U svakom slučaju, jučerašnjim nastupom na Z1 šefice SDP-a Željke Antunović, party može početi! Što sad to znači? Zašto bi nastup čelince SDP-a na lokalnoj gradskog televiziji označio ako ne početak kraja a ono barem kraj početka definiranja odnosa u postračanovskom SDP-u? Iz vrlo jednostavnog razloga: gospođa Antunović sinoć je igrala U Zmajevom gnijezdu! Ad hoc nastup na Z1 znači - c.t.sh. - pomak gospođe Antunović u smjeru Milana Bandića!
To je ono stvarno senzacionalno u hrvatskoj politici ovoga tjedna, ono što se zasigurno neće drugdje moći pročitati, ne samo zato jer se ne znaju čitati znaci vremena, nego naprosto stoga jer se ne može pročitati ono što se ne smije napisati.
Da bi se objasnila ova ekstravagantna, a opet logična promjena - i ja bih učinio isto, da sam na mjestu Milana Bandića; i ja bih učinio isto, da sam na mjestu Željke Antunović; i ja bih se udružio suprotivu Ljubi Jurčiću, jer što bi mi drugo preostalo? - ne treba puno mudrosti: Jurčić je nakon netrimičnog gledanja u oči prvi trepnuo, najavivši današnju molbu za primitak u partijsko članstvo, dakle upravo u trenutku kad je Liga gentlemana predvožđena Linićem i Vujićem obznanila političku volju socijaldemokratskog partijskog mainstreama, pa partijskoj prvoj dami zaista nije ostavljeno puno prostora: na ljudu ranu, ljutu travu, u skladu s jučerašnjim nadnevkom! Postalo je očito ono što Željka Antunović, s pravom, sama veli: premijer mora biti šef stranke, i šef stranke mora biti kandidat za premijera, sve je ostalo kompromis, a kompromis je regres.
Slažem se. Gubitak vremena. A SDP ionako vrijeme gubi na isti onaj način na koji ga je gubio HDZ zatočen na Trgu velikana žrtava fašizma: netko će kazati da je razlika ogromna, da je Račan bogu hvala živ, da upravo intenzivno razmišlja o sudbonosnim odlukama koje će ovih dana obzaniti, ali, dečki i cure, slušajte profesora Frankfurta: nemojmo kenjati! U politici nema testamenata, pa makar Račan 2008. ponovo sjedio na Markovom trgu! Politički se testamenti ne otvaraju! Kad ih otvore, već su povijesni dokument, samo to i ništa više.
Znam da je okrutno, i meni je Račan drag čovjek, i velim, dao mu bog sto godina i mandat premijera koji uvodi Hrvatsku u EU, ali, u međuvremenu, drugovi i drugarice, pred nas se postavlja povijesni zadatak - prestanimo kenjati!
Idemo u promijene! U demokratske promjene. Zato je vrijeme za slogan: SDP - SDP: socijaldemokratska partija ponajprije mora biti stranka demokratskih promjena, jer, inače, koji će nam kurac socijaldemokratska partija koja ne bi odgovarala vlastitome pojmu, skjuz maj frenč!
Da bi se u ovim neminovnim promjenama SDP znao orijentirati, ponudit ću par konceptualnih varijanti, ne samo zato jer sam ja tu najpametniji - što je točno, ali u ovom trenutku je manje važno, ako se tako može kazati - nego zato jer stalno imam na pameti samo jedno: korist SDP-a! A kroz korist SDP-a i korist zajednice. Dakle, za idiote: skrbim oko općeg dobra, tj. djelujem politički par exellence: nudim dakle par koncepata, tek da skratim priču i uštedim Partijskim brahmanima vrijeme neophodno za kenjažu - to je inače sumoran posao, to savijanje prostora tj. formuliranje visokoparnih izlika niskih poriva, no, it goes with teritory, kaj se može - te svima plastično ocrtam što se logički uopće dade domisliti razmišljajući, onako, popodne, čekajući tekmu, o sudbini SDP-a u ova Posljednja Vremena.
C.t.sh., Nemanja, ideme...
Varijanta prostodušna, hiperrealistička
Da hrvatska politika nije farsa, SDP uopće ne bi imao nikakav problem, niti bi se pred članstvo postavljalo ikakvo pitanje Račanova nasljednika. Hrvatski jezik nije tako nijansiran kad je riječ o kurčenju, što je karakterološki shvatljivo, pa kao što Eskimi imaju tanani vokabulara za izražavanje delikatnih valera bjeline, tako Srbi imaju prebogat rječnik pojmova koji određuju teško prevediv termin "dase" ili "badže": nema te hrvatske riječi koja bi to opisala; možda bi u enciklopedijskom rječniku najbolje bilo uz riječ dasa, recimo, staviti Čačićevu sliku, ponuditi ostenzivnu definiciju pojma. E, dakle, to je badža: to je ono što bi se samo od sebe ukazalo pred očima socijaldemokrata, da nisu žrtve ideološkog privida: naime, SDP ima dasu u svojim redovima, ne samo prirodnog nasljednika Račana, nego tipa koji je u stanju kroz par godina osvojiti izbore i u Austro-Ugarskoj, a potom je za potrebe vlastite vlasti i restaurirati, na oduševljenje i uz prepristupne fondove Europske Unije. Jasno, to je one and only Milan Bandić.
Ne zajebavam se.
Da u politici ima minimum poštenja, ljudi bi se skupili i kazali: čujte, da se može drukčije Milan Bandić bi danas nastupao na Željkinoj televiziji a ne ona na njegovoj, ali budući da je realnost upravo obrnuta od onoga što vidimo kroz opskurnu kameru ideologije ili televizije, svejedno, mora se naprosto priznati da postoji samo jedan čovjek u Hrvatskoj koji može pobijediti Ivu Sanadera na parlamentarnim izborima, a da mu to ovaj pritom i ne zamjeri. Možete se vi ljutiti koliko hoćete, ali to je Milan Bandić. Govorim to s gotovo budhistički apsolutnom sviješću o tome što to sve znači i konotira. Ali, činjenica da SDP ne uviđa ovu tako očitu istinu da je zapravo neugodno tu istinu i izgovoriti a da čovjek sebi ne zazvuči kao idiot koji ponavlja da kiša pada, pas laje a Bandijeras rulez!, ta je činjenica velim indeks perverzije odnosa i u SDP-u, i u našem društvu, pa i šire, za što nas u ovom odsudnom trenutku zabole kita: naime, postavlja se opravdano pitanje: Ako ne mislite da je Bandić jedini dasa u Hrvata koji može povesti SDP do pobjede na parlamentarnim izborima, a zakaj ga onda držite u stranci! Ni manje ni više. Da, da, drugovi i drugarice, pssssst, tiho, tišina molim, upravo tako: Ako Bandić nije taj koji po logici stvari, po prirodi stvari, po babu i stričevima i po bogu i vragu već sutra mora preuzeti kormilo SDP-a, naprosto stoga jer je čovjek na čelu najjače SDP-ove partijske ćelije - bože, da ga ne ureknem!- u zemlji, zato jer....dobro, moram li zaista gubiti vrijeme na kenjažu i objašnjavati bilo kome u Hrvatskoj hu d fak iz Milan Bandić, onda je vaš izbor zaista duboko konceptualan: ne može se Bandića ignorirati, a ne priznati da se izabrala budućnost u kojoj za Bandića zapravo nema mjesta! Ovdje se nemre, kao što će se kasnije pokazati, igrati po logici vuk sit, koza nostra cijela! Ovdje se igra ili - ili! Ili je najuspješniji esdepeovac šef stranke, ili stranka mora sebi objasniti zašto on to nije!
E, prijatelji, jedno od toga morate objasniti i nama: nemre se uz pomoć Glavaša postati Sanader, pa onda Brane u rešt! Ili i u SDP-u mislite da se može? Predrastičan sam? Je li?
Dakle, ili je Milan Bandić šef SDP-a, naprosto stoga jer on to de facto jest samo vi to ne znate (budući da to još EPH nije objavio) ili ne želite znati, ili vi morate napraviti nekakav drukčiji SDP, pa, rekao bih, i drugi SDP: ta, Milan ima svoj, on ga je napravio devedesetih, u Zagrebu, a sad ga radi i po Hrvatskoj, po istom modelu po kojem je radio devedesetih ovaj zagrebački: ide po zemlji(a i šire) kao po Trnju i Kozari boku, zna svakog čovjeka i svaki problem, i ja bih se kladio da u vašem rodnom mjestu župnik već ove nedjelje, ako ne najdalje do 1.maja, drži misu za zdravlje - Ivice Račana. Jasno, jer je sredio Milan. Ne znate za to? Čujte, malo mi je neugodno, ali možda bi trebalo ipak ako ne po sakristijama, a ono barem više biti s pastvom.
Da zaključim i još jednu po(d)vučem na kraju izlaganja: zaista se ne šalim, vi nemate izbora: ili je to Bandić, ili sebi i Bandiću i njegovom SDP-u i Hrvatskoj morate objasniti zašto to Bandić ne može biti.
To bih objašnjenje volio čuti. Jedino, bojim se da nema tog medija na kojem bi vam to objašnjenje pročitali.
I opet mi je neugodno, ali, vratimo se na početak priče: nije li sve počelo na Milanovoj televiziji?
Jebiga, a kaj ste vi radili? I, zakaj bi zapravo čovjek bio kriv što je radišan. Da sam ja političar u Hrvatskoj, da nisam dekadent i ne vladam iz sjene - morate priznati da je moj utjecaj zapravo nevjerojatan, kad se uzme u obzir fakat da čega se god dotaknem u Kini izazove potres u Hrvatskoj - ja bih već posjedovao i famozni EPH! Ima načina. To je sasvim legitimno, da prestanemo konačno kenjati.
I u tome i jest poanta: kad u pravom smislu te riječi, u smislu profesora moralne filozofije Frankfurta, prestanome kenjati, bez lažnih iluzija, onak realno, rečite vi meni: Dobro, a zakaj odalažete stvari? Zakaj ne Milan? Ta, prije ili kasnije, on će to biti. Ovo je sasvim maniristička situacija: doživljavate politiku kao manje ili više dovitljivo pravdanje s neumitnim, odlažući ono što ionako mora biti, neminovno.
Prepustite se. Vidjet ćete da je cool. Full. Sviđat će vam se. Stvarno.
A, da vam sasvim pokvarim dan: Razlog zakaj ne ne smijete kazati glasno! Probajte!
Varijanta složena, besmislena, zapravo neostvariva i nadrealistička
Budući da me ne želite slušati, ulazimo u kenjažu, kaj se meni ni malo ne sviđa, jer to je onaj period koji je prolazio HDZ sa Sanaderom i Pašalićem, prije no što je Pašalić postao slobodni zidar u Turopolju i Istri - i opet je fascinantna paralela: on je stolovao u Zakladi; čujte, imate li vi neku zakladu u Praškoj ili su to poklade? - ali, ako se već drukčije nemre, idemo onda složiti varijantu po kojoj bi čak i drveni špaher bio moguć: dakle, SDP koji ne bi propao u obračunu frakcijskih borbi na koje se spremate: s jedne strane predsjednica Antunović u koaliciji sa Zmajem od Milana, a s druge regent Ljubo Jurčić i Novi Fosili, obnovljeni band prokušanih mahera hrvatskog socijaldemokratskog mainstreama. Recimo da je za neki period, čak i mandat, ova varijanta moguća. Ako ne, po gubitku izbora, ionako će padati glave, što vas ne mora zabrinjavati: kao što je dokazala glava cara Lazara, moguće je po bojnom polju skakutati i samostalno, u potrazi za vlastitim tijelom. Biračkim. Na koncu konca, doći ćete na moje, na varijantu prostodušnu, ali, evo, nek bude za neko vrijeme po vašem.
ZAŠTO JE BANDIĆ POŠTENO POSTUPIO
Bandić je mogao čekati. Mogao je poslušati poslovicu koju uglavnom krivo pripisuju samurajima: Ako sjedneš na obalu rijeke i dovoljno dugo čekaš, voda će prije ili kasnije donijeti tijelo tvoga neprijatelja. Ali, Bandić nije sjeo i čekao. A mogao je zlurado kalkulirati. Evo kako, kao što sam, jasno, već pisao:
On će podržati svakog kandidata, sve do zadnjeg časa: podržava Jurčića kao kandidata za premijera, Milanovića kao kandidata za predsjednika stranke, a Antunovićku dovodi u goste na Z1 (isprovociranu Jurčićevim nastupom na Novoj) da objasni kako će se ona kandidirati za predsjednicu stranke, ne nužno za mjesto premijera, ali kako premijer mora biti i predsjednik stranke naprosto da bi mogao efikasno vladati! Summa summarum: Bandić je podržao sve aspirante na sve pozicije! Ta, Bandić sve njih tretira kao Vlastu Pavić: kao trbuhozborac lutku. Logično je da će u posljednjem trenutku Bandić, procijenivši odnos snaga, podržati najizglednijeg kandidata: tako neće pogrješiti jer će biti izabran i onaj kojega će Bandić podržati, a Milan će, post festum, uživati odobravanje velike većine SDP-a: onih koji bi i bez njegovih ljudi glasali za novoizabranog predsjednika stranke i, jasno, svojih ljudi iz SIZ-a. Ali, i to je samo srednjoročan tranzicijski potez: Milan zna da će SDP izgubiti izbore - o tome smo pisali, ali, novi post sljedi sutra - i da će stoga predsjednik gubitničke stranke morati ponuditi ostavku i platiti ceh! I tada, kao gradonačelnik s još dvije godine mandata, sa Stipom na Panti i Ivom na Griču, Milan jedri punim jedrima: nema više zajebancije, pizda vam materina, sve sam vas podržao, sve sam vam dao, vidite kaj ste napravili dok sam ja delal, i SDP-ovci željni vlasti (SDP-ovci, ne SIZ-ovci, jer SIZ-ovci žive k'o bubreg u loju, oni nisu frustrirani i imaju vremena čekati, mada ne znaju kaj bi zapravo imali dočekati budući da bolje od ovoga nemre bit: ta, imaju Zagreb na pladnju: Zagreb kao holding s jednim članom uprave i jednim Nadzornikom; božanstveno!) klikču: Milane, oprosti nam, vodi nas, Milane, please!
I tada kreće prava zajebancija, samo da bog da zdravlja! Milan osvaja još jedan mandat gradonačelnika na neposrednim izborima, priprema stranku za izbore 2011., naravno moderniziranu na neoliberalnim načelima, i u zimu 2011. postaje premijer Hrvatske. Premijer koji će za svoga mandata uvesti Hrvatsku u EU! Nakon toga Bandić s parlamentarnom većinom mijenja Ustav, povećava opseg predsjedničkih ingerencija i - postaje predsjednik RH. Godina je 2015.
Milan vlada kao predsjednik Hrvatske do 2025.
Organizira svjetsko nogometno prvenstvo u Hrvatskoj i Hecegovini. Izabiru ga za doživotnog Bana. Hrvatska, bogata vodom, postaje svjetska velesila. S Austrijom i Ugarskom obnavaljamo starodrevni trojedini državni savez, ali na novim osnovama: Bandić postaje Sveti rimski Car Milan prvi i posljednji, i stoluje na Medvedgradu. Slobodan Ljubičić Kikaš osvaja drugi premijerski mandat, sada kao predsjednik HDZ-a. Duško Ljuština kupuje HNK od Ninočke Pavića. Srbija primljena u EU.
Svi koji misle da je ovaj scenarij sasvim fiction (SF) ili su stranci ili nisu patrioti. Pročitajte još jednom, polako.
Ali, nije čekao. Krenuo je po svoje: po ono za što je 15 godina radio, kako će sam kazati:
ZAŠTO BANDIĆ IMA PRAVO:
Dio stranačkog vodstva zaključio je da i zagrebački gradonačelnik očito ima ambiciju krenuti u borbu za premijersku poziciju. Drugi, pak, tumače da je on samo jasno htio dati do znanja da Jurčićeva popularnost u javnosti ne može biti jedini argument u izboru premijerskog kandidata SDP-a, nego da se treba voditi računa i o tome što stranka želi. - Dosta mi je toga da oni koji su tek ušli u SDP ili uopće nisu u stranci sada žele iskoristiti ono za što sam ja 15 godina krvavo radio - navodno je nakon sastanka rekao Bandić u užem krugu suradnika. Ta izjava slična je onoj njegovoj “ili si u sedlu i jašeš ili nisi”, kojom se usprotivio Jurčićevoj kandidaturi za premijerskog kandidata, ističući da je njegov stav da predsjednik stranke i premijerski kandidat trebaju biti jedna osoba.
1.Kapitalist! Tim je argumentom Žarko Puhovski diskvalificirao Čačića kao mogućeg premijera socijaldemokratske koalicione vlade!...
2.Personalizirana kampanja: On može pobjediti Sanadera, argument je nedostojan SDP-a: ako stranka nema tri čiste s kime se konfronitra na ovim izborima, oko čega i zbog čega, ako misli da je to reality-show u kojemu će publika na kraju izabrati onoga koji ostaje u Big brother kući, ako je to obračun popularnosti dvaju medijski projeciranih imagea ili personalityja, ona SDP ni ne treba izlaziti na izbore! Uostalom, SDP je pri svemu ovome strašno kontradiktoran: do jučer su predbacivali Čačiću da personalizira kampanju, a danas se najmanje troje stranačkih čelnika SDP- usred takve kampanje! Shit happens!
3.Bandić ima pravo: Zašto bi netko kapitalizirao njegov rad!? Vrlo jednostavno pitanje: Zašto? S kojim pravom? Ili rad Željke Antunović? Ili Zorana Milanovića? Odgovora nema!
4.Bandić ima pravo: Ako vrijedi kriterij br.2, onda je on, Milan Bandić jedini kandidat SDP-a koji ima ikakva izgleda na izborima protiv Sanadera, ali i protiv Čačića! Ljubo Jurčić ne može dobiti ni Čačića, a kamoli Sanadera!
5.Otkud uopće Jurčić!? Jedan je odgovor: Jurčić je Račanova posljednja poliltička volja! Da, pa? Ta popudbina – koju se uopće ne diskutira jer se insitnkivno uočava njen fatalni nedostak – samo je hipoteka, a ne komparativna prednost Ljube Jurčića! Jer, zapravo, bez te preporuke Jurčić ne bi bio ni u SDP-u, pa čak možda ni u politici, i upravo zato jer je to jedini politički kapital Ljube Jurčića, već usputno problematiziranje te okolnosti teško ga dikvalificira: naime, SDP 2007. nije SKH 1967. pa da se Velikog ili Dragog Vođu bilo što u pogledu novog partijskog preddjednika neminovno mora pitati ili slušati: moderna socijaldemokratska partija koju bi Ljubo Jurčić trebao simbolizirati ne može počivati na feudalnim načelima heriditarnih ovlasti i privilegija ili diskrecionog prava autoritarnog vođe – čija se autoritarnost možda više no drugdje potvrđuje upravo u ovom autoritetu iz onostranosti: nije neophodna čak ni fizička prisutnost vođe, a da se njegova volja poštuje! - nego bi njen minimalan zahtjev mogao biti recimo taj da za početak chorus-line izabire po kriteriju pripadnosti ideološkom i vrijednosnom modelu željenog, modernog, novog SDP-a. Nevjerojatno je kako "Jutarnji list", koji svim silama svoje persuazivne moći pokušava etablirati Ljubu Jurčića (i njegovu alternaciju Zorana Milanovića), apstrahira čak i notornih proturječja, dapače afirmirajući do krajnjih granica Račanov autokratski autoritet: "kao i kod svakog etabliranog političkog vođe, i u Račanovu će slučaju izbor ljudi za vodstvo novog SDP-a i za novo državno vodstvo biti povezan s Račanovim osobnim simpatijama. Jasno je da njegovi najbliži osobni prijatelji iz vodstva stranke pripadaju krugu onih koji će činiti novi stranački vrh i novu vladu, pobijedi li SDP na izborima." Nečuveno! Kriterij za izbor novog predjednika stranke, osobe koja bi trebala voditi Hrvatsku dapače, bili bi dakle popularnost budućeg Vođe u javnosti i osobne Račanove simpatije za pojedinog kandidata! Stravično! Te simpatije, od kojih je Jurčić sazdan i koje su jedini njegov argument, osnovni su prigovor protiv Ljube Jurčića: gospodine Jurčić, oprostite, Račana više nema, i recite nam, a otkud vi tu? Kaj vi tu radite? Imali ste dogovor s Račanom, pa što? Kakav dogovor? Upolitici testamenata nema. Ausmeš, kao što vidite! Ionako je to bio tek dogovor da mimo elementarnog demokratskog prosedea, samo zato jer se Račan nije osjećao dobro čak ni kad je bio premijer, vi radite poslove koje je on zvao vatrogasnima, a on i dalje radi ono što je cijeli život radio: da sjedi u Partiji i ranžira male grupice stranačkih vagona po širokom socijaldemokratskom kolodvoru! To je ta nova, moderna socijaldemokratska partija? To je dakle socijal-demokracija? Kajgod!
6.Meritokratski kriterij, kriterij koji bi trebao biti Jurčićev forte, nekon ishitrene objave SDP-ova gospodarskog programa postaje zapravo prvi prigovor njegovoj kandidaturi: to je jednostavno slab program!...
Sve sam ja to dakle već toliko puta napisao, baš kao što sam već napisao i kako će sve završiti:
"Jutarni list" ne smije ni zucnuti o tome da je famozni Z1 puno značajniji simbol budućnosti ne samo SDP-a, nego i Hrvatske: kao što sam tjedan dana prije "Jutarnjeg lista" najavio bliskost Milana Bandića i Željke Antunović, tako ću sada mirne duše najaviti postizbornu veliku koaliciju HDZ-a i SDP-a, tj. političko formaliziranje ekonomski već uvelike postojećih odnosa.
U intervjuu šefa IGH, Jure Radića, čitamo recimo sljedeće:
- Koliko vam u poslovima pomaže činjenica da su dioničari IGH i ministrica Marina Matulović-Dropulić i jedan od čelnih ljudi Zagreba - Slavko Kojić?
- Nema ta činjenica nikakvog utjecaja jer dobivamo velike poslove na različitim razinama, uključujući i one gdje ne rade suvlasnici našeg konzorcija.
Neka ovaj primjer posluži kao metonimija: SIZ SDP, tj. SDP Zagreba već uvelike koalira s HDZ-om. Nekon parlamentarnih izbora 2007., ta će gospodarska koalicija prerasti i u političku koaliciju. Svima koji politiku prate izbliza, ili u njoj sudjeluju, ta je koalicija očita već gotovo dvije godine. Stoga je za očekivati da se Milan Bandić ipak uključi u borbu za predsjednika stranke, jer, sklopi li kao predsjednik SDP-a koaliciju s HDZ-om nikako ne će biti gubitnik, nego višestruki izborni dobitnik: u par mjeseci provedenih na čelu SDP-a, stranku bi mogao odvesti u povijesnu koaliciju, koaliciju koja potpuno mijenja tijek hrvatske povijesti: SDP bi jednom za svagda za HDZ prestao biti partijom anacionalnih boljševika, a HDZ bi sa SDP prestao biti strankom nacionalističkih izolacionista! Prokleti bi se hrvatski crveno-crni rulet zaustavio! Konačno, agenda je ionako zadana, i bez obzira tko dobio izbore, sljedit će jedan te isti zadani politički program. Ako je već tako, zašto konačno ne učiniti nešto dobro i za podsvijest nacije? Zašto konačno ne iživjeti te traume? EU je ionako još na dugom štapu, ima se vremena još i mandat, dva, pa, riješimo konačno i te dvadesetostoljetne komplekse i podjele: oni koji govore o tome da bi bilo za Hrvatsku štetno kada bi koalirale stranke tako različitih vrijednosnih opredjeljenja, ništa od politike ne razumiju: SDP i HDZ u ovoj se zemlji ne javljaju kao stranke rada i kapitala, nego su SDP i HDZ duboko ukotvljeni u arhaični predodženi svijet hrvatskih političkih atavizama: jedni su sinonim za crvene, drugi za crne, oboje dakle za ekstremne, fatalne totalitarne projekte 20. vijeka. Upravo to valja razriješiti, a tome nema boljeg načina nego Velikom koalicijom koja eo ipso ukida spomenute uzajamne predrasude, ukidajući taj balast ekstrema, oslobađajući hrvatsku politiku za puninu njenih građanskih ideološkopolitičkih mogućnosti.
Učiniti ovu zemlju konačno normalnom, malom, modernom, suvremenom europskom demokratskom zemljom, posao je jednako velik koliko i zapošljavanje i posljednjeg od ovih 300 000 nezaposlenih; dapače, možda bi potonje, nakon obavljenog prvog posla, bilo kudikamo lakši zadatak!
Ja nikako ne razumijem zašto SDP skriva koaliciju s HDZ-om kao zmija noge! Pa nije to ugovor Vlade i EPH o prodaji "Slobodne Dalmacije" ili nedajbože informacija o pre/odaji Hypo-Consultantsa Ninoslavu Paviću, pa da se mora skrivati od građanstva! Kao da se takvo što, uostalom, i može sakriti. Konačno, kao da bi takvo što uopće trebalo skrivati.
Ta, nije valjda riječ o koaliciji stranačkopartijskih oligarhija? Ne radi se valjda o interesnom povezivanju vrhova dviju vodećih hrvatskih stranaka daleko od očiju naroda, građana, institucija ove zemlje, demokratskih procedura...!? Bit će da je ipak riječ o nekakvom nastojanju oko općeg dobra, mislim.
Bilo kako bilo, ne znam koja je od ove dvije stvari maloumnija: ustrajno skrivanje notorne činjenice velikog dogovora HDZ-a i SDP-a, ili ljutnja čelnika tih stranaka kad se na taj dogovor ukaže! Prvo nas strahovito vrijeđa, jer nas se podcjenjuje, drugo nas ljuti, jer se politika precjenjuje: ovdje nitko od političara nikako da izvuče pouku kako u ovom podneblju ničija nije dogorila do jutra - svi se ponašaju kao da im je drugarica Jovanka ili drug Tito.
A bez veze! Kao da to nije nešto najnormalnije, ta Velika koalicija: budući da je politika najunosnije hrvatsko zanimanje, sasvim je normalno da se ljudi dogovore oko vlastitih želja, potreba i interesa: kao što kaže Jure Radić, dobivaju se tu veliki poslovi čak i na razinama na kojima ne rade predstavnici SDP-a i HDZ-a, što je veliko ohrabrenje za malog građanina: lijepo je znati da postoji i treći put, te level gdje vaše firme osvajaju poslove bez pomoći vaših partijskostranačkih kolega!
Okay, happy end
Post je objavljen 18.05.2007. u 01:46 sati.