Marketing
zarobljena u tami
Sve je mracno...ulica je pusta i mokra...zvijezde je prekrila tamna prevlaka...zelim se probuditi...zelim da ponovno svane jutro...voljela bih da moj zivot ponovno dobije smisao...ovaj hladni vjetar zaledio je moje srce...zasto ne moze i sjecanja... ne mogu naci izlaz iz ove more...ne mogu se probuditi...ups...pa to je zivot, a ne san...zar cu zauvijek ostati zarobljena u tami...zar cu zauvijek biti sama...
Je li vam se ikada dogodilo da je sve oko vas u redu...sretan si...ispunjen...al na kraju ipak shvatis da je sve to samo gluma...da si ustvari slomljen...srce ti kuca toliko brzo da pomislis kako ce ti iskociti...osjecas se kao da si od stakla i cekas samo jedan udarac...smrvit ce te...raspast ces se u sto komada...vise te nitko nece moci vratiti... nitko te nece moci ponovno sloziti...napokon ce zavrsiti sva muka...osjetit ces olaksanje...vise neces zamarati druge...neces muciti sebe...
Svakakve slike mi se motaju po glavi...osjecam bol u prsima...jaca je nego ikada prije...gdje sam pogrijesila...zar je voljeti grijeh...ne mogu disati...gusi me...ne dopusta mi da zivim...svee jemoglo biti drugacije...mogla sam biti sretna...netko mi je napokon pruzio ruku...ali ja sam ju odbacila...zbog mog jebenog straha...pobjegla sam...sada mi je samoca «najbolja prijateljica»...gledam se u ogledalu...pozelim ga razbiti...ne mogu gledati svoj odvratni lik...svakim dnom probadam sve vise...ne zelim to gledati...ne zelim se dici...namam volje...snage...razloga...zelim samo umrijeti...sve je izgubljeno...nema povratka...pretvorila sam se u mrtvaca...cak su i oni sretniji od mene...
znojim se...ruke mi drhte...hladno mi je...prezirem sve oko sebe...ovaj grad...prokleti kafic...jebenu gimnaziju...na njoj je sve pocelo...voljela bih da me vjetar odpuse...daleko...daleko...zelim biti sama...tako necu patiti...necu voljeti...necu nikog povrijediti...necu gubiti ono do cega mi je stalo...
tako je lako sve napisati...reci sve sto osjecas...ali to nitko ne moze shvatiti...misle da sam luda...da sam pojebana u mozak...al ja vam nista ne mogu...ja sebi ne mogu pomoci...ne mogu biti sretna...bojim se sebe...bojim se svojih osjecaja...oni su za sve krivi...oni su me doveli do samog dna...kako pronaci izlaz...kako ponovno biti sretan... kako pronaci sebe...kako zaboraviti?
Post je objavljen 17.05.2007. u 19:59 sati.