***
razlamaš se poput svjetlosti
dok prodireš kroz moje stakleno srce
pomućene svijesti , slabašna i plaha
ne snalazim se
u svijetu praznine, tupila i velikih blještavih reklama
budi moje utočište,
slomi moje srce, daj mi svoje
da osjetim život u meni kako kuca neustrašivo i snažno
Već se danima raspadam od silnih pokušaja da se dignem u osam ujutro, popijem kavu, te disciplinirano započnem dan uz upijanje ispitne literature. Za sada mi nije pošlo za rukom, ali trudim se. Od silnih trudova izgubila sam volju za komuniciranjem a i osjećam se poprilično tupavo, pa mislim da je bolje da se ne upuštam u pretenciozno laprdanje o ovom ili onom, moj duhovni interijer trenutačno pati od minimalističkog poremećaja, ili drugim riječima; prazna sam. Iz tog razloga odlučila sam puknuti tekst sa starog bloga (shund.blog.hr), kojeg sam izbrisala bez nekog naročitog razloga, baš kao što sve, pa i malo važnije stvari radim uglavnom bez nekih konkretnih razloga.
Tako sam zapravo donijela neke životne odluke, bez solidnih razloga, jednostavno prateći svoju ljudsku prirodu potpomognutu oštrim razumom. Razum mi je jako važan. Jednom mi je prijateljica rekla, nakon što sam ju savjetovala da ostavi dečka koji ju maltretira: „ Ah, lako je tebi, ti si uvijek bila razumna.“ Htjela sam si jednom i istetovirati riječ „ratio“ na desno rame, ali me pustilo. Jednom mi je netko rekao da sam kukavica jer uvijek pratim razum, a ja sam se u potpunosti složila s tom osobom. Naime, kada imate srce kao u kunića, ne preostaje vam drugo, nego da pratite razum. Doduše, ponekad se i ja zasitim svojeg razuma pa ga malo utapam u raznim destilatima, a to je po meni još veći kukavičluk.
S druge strane, postoje ljudi koji su neodgovorni i karakterom slabi pa se hvale da je tomu tako jer su oni oduvijek pratili svoje srce. Jest, veliko lavlje srce. Uzmimo, na primjer, i to na vrlo otrcan primjer, muškarca koji dolazi u paketu sa ženom i troje deriščadi. Taj muškarac na poslu, na primjer, upozna mladu i prpošnu tuku i zaljubi se, pa zaboravi na svoj idilični obiteljski paket, pa slijedi svoje „srce“ i ostavi ženu i deriščad. Hrabro, nema što.
Ono što želim ustvrditi jest: ponekad treba hrabrosti, snage i odlučnosti da bi se slijedio razum.
Nije niti meni uvijek lako.
Kao mlada studentica, a svi mi vrlo dobro znamo kakve su predrasude uvriježene u muškoj populaciji o mladim studenticama, morala sam se naslušati svakakvih ofucanih priča o srcu i donošenju odluka pomoću istoga. Problem nastaje pri sveopćem nepoznavanju anatomije. Srce nije dio spolnog sustava, već dio krvožilnog sustava. Možda to i jest povezano, ali ja se volim držati znanstvenih činjenica a ne volim kada se pojmovi brkaju.
Osim što sam morala slušati priče o srcima i sličnim idiotarijama, bila sam pogođena i drugim tipičnim predrasudama o mladim studenticama, a ta je da, recimo, ne znam kuhati ili da kuham juhu iz vrećice što me još više uvrijedi od onih propalih pokušaja iniciranja razgovora o reprodukciji. Ja ne kuham juhu iz vrećice i tu se radi o principu, a meni su moji principi sve. To nas dovodi do zaključka da sam osoba kojoj je ponos najvažniji u životu iako ga često gubi. Kako i zašto, bolje ne stavljati sol na ranu. Zato i jesam započela sa pisanjem alko-proze.
Upravo sam se predomislila, neću puknuti onaj besmislen tekst sa staroga bloga, već u skladu s raspoloženjem, jednu još besmisleniju pjesmu iz školskih dana;
***
Pišem besmisao;
Osjećam ga u sebi.
Moj život
Besmislena je predstava
Bez glume.
Moje srce umire.
Moje oči samo gledaju.
Ja ne vidim.
I živim i ne osjećam
I ne znam kada prestaje
Ova bol u glavi
I kada se počinje
Osjećati,
Uistinu osjećati nešto
Ili
Kada se barem prestaje živjeti
Uistinu prestaje
Bez nastavka.
Ja želim otpočeti kraj
Post je objavljen 17.05.2007. u 15:48 sati.