Razgovor s profesorom pedagogije na frankfurtskom Sveučilištu Hans Guenter Bastianom
P. Gospodine Bastian, upravo ste objavili dugoročno proučavanje utjecaja glazbene poduke na razvoj djeteta. Do kakvih ste zaključaka došli?
O. Naša proučavanja i studije su do sada najopsežnije koje su ikad provedene u Europi. Od 1992. do 1998. g. proučavali smo u Berlinu, jer tamo osnovna škola traje šest godina. Posebno smo proučavali djecu koja uče instrument i svaki dan se njime bave, sviraju u orkestru i još imaju dvosatni tjedni program glazbenog odgoja, a posebno djecu koja su imala samo jedan sat glazbenog odgoja tjedno.
P. Dakle, da li je bilo lakše s glazbom ili ne?
O. Svakako se to nije odvijalo u smislu recepta za kuhanje... uzmeš malo glazbe. Nema baš tog utjecaja te glazbe na te ljude. Ali, ustanovili smo da su djeca s naglašenim glazbenim angažmanom naglo širila socijalnu kompetenciju i da je kod njih ona bila izraženija. U razredima s pojačanim glazbenim angažmanom bilo je manje djece gurnute na rub ili odbačene od razreda. To su sasvim jasni nalazi naših sociograma za koje smo postavljali temeljno pitanje: kojeg učenika u razredu prihvaćaš odnosno ili kojeg ne voliš? U ovom socijalnom području su naši nalazi za mene djelomično senzacionalni. U razredima s pojačanim glazbenim angažmanom, za cijelo vrijeme osnovnog školovanja, broj djece koja pozitivno razmišljaju i izabiru, bio je sasvim jasno puno viši nego u onim drugim razredima. A i broj djece koja nisu bila odbačena niti od jednog učenika je u glazbenim razredima bio dvostruko viši. Glazbeni odgoj dakle pospješuje positivnu emocionalnu klimu u razredu. Učitelji su nam također rekli da je školski vandalizam i agresivni potencijal u razredima s glazbenim odgojem stalno bio u opadanju, za razliku od razreda koji nisu imali pojačani glazbeni angažman.
P. Da li je to za vas bilo iznenađenje?
O. Ne. Glazba je najsocijalniji medij uopće. Ona spaja ljude. U orkestru su recimo ljudi ovisni jedni o drugima kako bi stvorili nešto zajedno.
P. Vi ste također ustanovili da djeca koja uče instrument s vremenom postaju inteligentnija. Glazba čini ljude pametnijima – ne zvući li to kao prijetnja?
O.Istina je, stvarno, da smo nakon višegodišnjeg pojačanog glazbenog odgoja ustanovili jasan porast inteligencije kod ispitanika. Mi smo koristili testove inteligencije u kojima obrazovni potencijal koji djeca dobivaju u obiteljskom domu ne utječe na rezultate ispitivanja. Naše škole u kojima smo ispitivali učenike, namjerno su bile izabrane u tzv. radničkim četvrtima Berlina kako bi na taj način izravnali socijalne razlike. Pozitivan razvoj naših ispitanika dakle nije bio posljedica obrazovnog statusa roditelja, u to smo posve sigurni, nego posljedica intenzivnog bavljenja glazbom. Upravo su djeca koja su na početku istraživanja imala slabiji IQ kroz glazbu uspjela bitno podići svoj potencijal inteligencije.
P. Dakle, učiti instrument i profitirati od toga, to funkcionira i u socijalno slabijim i zapostavljenim obiteljima?
O. Naravno, treba poći od pretpostavke da u malim stambenim prostorima, s roditeljima koji nervozni i umorni dolaze s posla, da se tu ne vježba intenzivno. Vježbanje se događa u svakodnevnom školskom životu. Mi, na koncu konca nismo htjeli proizvesti profesionalne glazbenike. Naš princip je just for fun i ne smijemo ga ni trenutka zaboraviti. Pitanje uobičajeno u višim obrazovnim krugovima koja postavljaju neurotični roditelji: “Jesi li danas već vježbao?“ kod nas se naravno ne postavlja.
P. Zašto baš muzika pospješuje razvoj inteligencije?
O.Glazba uvijek ima posla s razumom, ona je tektonika, struktura, arhitektura. U njoj postoji prostorno i vremensko razmišljanje – kao u svakoj kompoziciji. Glazba potiče gomilu apstraktnih i kompleksnih procesa razmišljanja. Kad dijete svira „vom Blatt“ mora brzo i istovremeno obrađivati i pamtiti u mozgu informacije u ekstremno visokoj količini i gustoći.
P. Vaša studija sugerira da je glazba prije svega terapija kod postojećih socijalnih i društvenih problema. Nije li to opasno pomicanje značenja glazbe? Nije li razlog bavljenja glazbom sama glazbe i ništa više?
O. Potpuno ste u pravu. Ne želim glazbeni odgoj u školama legitimirati prenosivim efektima. Glazba ne bi trebala biti zloupotrijebljena za neke izvanglazbene ciljeve. To bi bilo ekstremno kontraproduktivno svemu onome što se iščitava iz naših istraživanja. Oscar Wilde je rekao:“ Umjetnost nema posebnog razloga“. Mogu citirati i Adorna: “Sve što je funkcionalno je nadomjestivo. Nenadomjestivo je samo ono što ničemu ne služi“. Ljubav prema glazbi i ljubav prema lijepome ostaje i dalje primarna.
P. Postoji li to veselje, ta ljubav prema glazbi? Često je pedagoški vrijedna igračka upravo kod djece omrznuta.
O. Naravno, opasnost od previše dociranja može mnogo toga upropastiti. Prvo vrijedi: sva djeca su muzikalna. Pogledajte samo, kako sasvim malo dijete reagira na glazbu! Roditelji koji nisu glazbeno senzibilni, učitelji ili odgojiteljice u dječjim vrtićima u stanju su mnogo toga upropastiti. U stanju su mnogu djecu trajno traumatizirati. Kad majka kaže trogodišnjaku:“Šuti, ti krivo pjevaš!“ i to djete onda u osnovnoj školi bude osuđeno na četri godine robije uz triangl, to dijete više ne možemo pridobiti za glazbu. Takva djeca se mogu okrenuti samo najlošijim i umjetnički najjadnijim zabavnim smjerovima.
P. Da li se djeca u školama koje ste izabrali za vaša proučavanja bave ozbiljnom ili pop glazbom?
O. I jedno i drugo, ukoliko se želi tu podjelu tako zadržati. Tu se ozbiljna glazba svira kao pop s klasičnim instrumentima. Učitelji glazbe moraju moći aranžirati za instrumente koje uče u pojedinim razredima. Imamo težišta u zborskim, gudačkim, duhačim, gitarskim i drugim radionicama. Poduka je u službi instrumenta. Nema gnjavaže s teorijom, s kvintnim i kvartnim krugom, s ljestvicama. Na koncu konca, najnovija neuropsihološka istraživanja mozga kažu da djeca glazbu doživljavaju figurativno kroz ples, pokret, pjevanje i sviranje.
P. Da li su se slični rezultati vašima mogli postići i s nekim drugim kreativnim zaposlenjem djece, recimo s lončarenjem?
O. Sasvim si dobro mogu zamisliti da bi se i u drugim djelatnostima djece moglo naći odgovarajućih pozitivnih prijenosa. Ali duboko sam uvjeren: nema drugog predmeta, druge kombinacije koja se sastoji od kontinuirane pažnje i planiranja, od stalno promjenljivih intelektualnih, psihičkih i fizičkih zahtjeva i podražaja kao što je to slučaj kod glazbe.
P. Koje bi se odgojno-političke zaključke trebalo povući iz vaše studije?
O. Djeca u svim saveznim državama Njemačke bi trebala imati dva sata glazbenog odgoja tjedno, trebala bi imati mogućnost učenja instrumenta u školi i trebala bi imati šansu sviranja u sastavu.
P. Ali u stvarnosti na mnogim školama uopće nema glazbenog odgoja.
O. Da, broj takvih škola je katastrofalan. Prema statistikama udruge njemačkoh glazbenih pedagoga samo u Sjeverno Rajnskoj i Vestfaliji ili u Hesenu, 80% glazbenog odgoja na osnovnim školama se ne održava ili ga predaju nestručnjaci. Pa i u Bavarskoj i Baden – Virtenbergu smanjuju se kulturni sadržaji na školama. U sradnjim školama učenici su prisiljeni birati između umjetnosti i glazbenog odgoja.
P. Zbog čega se događa ta erozija?
O. Informacijsko društvo, digitalno društvo stvara zahtjeve i dobiva prednost. Tehnološko znanje dobilo je na važnosti. Prirodne znanosti također ne smiju biti prikraćene. Ali i strani jezici su vrlo važni u predstojećem procesu svjetske globalizacije. Sve su to činjenice i sve to moramo razumjeti. Ali ne smijemo dalje tako jednostrano utjecati na mozgove učenika i zapostavljati njihove osjećaje. Javno smaknuće osjećaja u razdoblju carevanja medija vodi k tome, da se razvoj osjećaja ne događa i tako postaje problem. Osjećaj, mišljenje, svijest razvijaju se kroz naše osjećaje i samo ih je na taj način moguće pokrenuti.
P. Vaša studija je objavljena u isto vrijeme kad se pojavila politička inicijativa koja želi priključiti sve škole na internet. Mislite li da projekt „Sve škole na internet“ ima smisla?
O. Naravno, treba sve škole priključiti na internet ali uz to treba omogućiti učenicima da i muziciraju. Zašto bi jedno moralo isključivati drugo? Tehnološkom razvoju se ne treba odupirati. Ali tehnologija ne bi smjela postati geto. Demokratizacija glazbe koja se događa preko novih medija ostavlja i pozitivne tragove. Danas nije više onako kako je bilo nekad kad je sobarica samo kroz otškrinuta vrata mogla slušati izvedbu Bachovog Brandenburškog koncerta. Klasična glazba je svakom dostupna. Mnogoj djeci nedostaju jedino estetske kategorije kako bi mogli procjenjivati glazbu i stvoriti svoj odnos prema njoj. Moramo djeci pomoći da se oslobode straha slušanja nerazumljive glazbe koja je u stvari i te kako razumljiva. Heinrich Roth je rekao:“ Škola je neka vrsta konkurencije kontrasta!“ To znači da mi trebamo voditi brigu kako bi djeca prihvatila nove estetske doživljaje i iskustva. Odgoj je i odgoj prema iskustvu prema zrelosti. Ne smijemo moć medija pretvoriti u našu nemoć, jer onda gubimo utakmicu s MTV-om.
Prijevod: Die Zeit
Post je objavljen 24.05.2007. u 08:00 sati.