Sjecam se jedne scene iz osnovne skole, 7. razred, dakle prije dvadeset godina. Uciteljica iz Engleskog trazi na pregled zadacu, a malo tko je napravio. Valjda smo na kraju proslog sata bili nemirni pa nam je namjerno potiho zadala zadacu i vecina nije uopce zapisala. Kaze ona hajde pregled zadace i tko nema dobiva jedinicu. Ja se ustrtario sav, jer dobiti jedinicu za mene je bila najveca propast, buduci da sam vjerovao (i u tome ustrajao do kraja svog skolovanja) da je sve u znanju odnosno dobrim ocjenama. Ali kolega pored mene, iako ne odlican ucenik kao ja, u trenu je shvatio situaciju i dao se na pisanje zadace jer je uocio da ima jos vremena dok uciteljica ne dodje do nase klupe. I tako dodje ona do nas, a on nesto nacrckao, OK ti imas zadacu, ja, nemam OK jedinica. Sjecam se dobro, on je mirno sjedio, lagano i neprimjetno pisao zadacu, a ja sam sjedio i panicario, tresuci se od pomisli da cu dobiti jedinicu. A tek doma svojima reci, na to nisam niti pomisljao. Kolega mi poslije kaze da umjesto sto sam se uspanicario, mogao sam i ja bar nesto napisati. Mozda sam ja to tada dozivljavao kao varanje, ne sjecam se ali mislim da je blizu toga, uglavnom i uciteljica je javno pohvalila mojeg kolegu koji se eto dobro snasao. Pohvalila je snalazljivost. Ona je cesto puno puno vaznija od znanja. Cistunci koji u svemu vide prijevaru zapravo su skrupulozni, ne misle konstruktivno i fleksibilno nego birokratski i bukvalno. To mi je bila dobra lekcija, iako je evo trebalo puno godina da izvucem pouku.
A kad sam bio 8. razred trebalo je donijeti odluku o odabiru srednje skole. Roditelji su vukli na stranu elitne skole prirodoslovno-matematickog profila, imajuci u vidu moje afinitete i kapacitete, a ja sam za inat u jednom trenutku starom objasnio da ne zelim ici u skolu u kojoj cu uciti samo teoriju nego da zelim i prakticno znanje pa sam izrazio zelju za jednom uze specijaliziranom tehnickom skolom. No sirina gimnazijskog obrazovanja srecom je odnijela pobjedu jer mi je stari na moju tezu o beskorisnosti ucenja teorije bez prakse objasnio da je puno lakse prijeci sa teoretskog znanja na prakticno nego obrnuto. Ali u tehnickom poslu kojim se bavim definitivno nisam pronasao sebe. Bar zasada.
Odbiciklirao sam opet normu (dan 18), iako i jucer i danas popodne, nisam se uspio natjerati da se ujutro ustanem. No i kontinuitet je zasad uspjeh, ne zelim biti prestrog prema sebi. Ovaj puta u brzini 2 a u drugoj etapi 75 i trecoj otprilike toliko u brzini 3. Vrijeme bicikliranja je oko 30 minuta tako da sada mogu raditi na povecanju stupnja prijenosa. Trenutno sam dakle na 2/3 a ima ih 8, tako da imam prostora. U trcanju, koje cu najvjerojatnije tek u subotu realizirati, kao sto sam vec rekao raditi cu na povecanju brzine. Vaga nazalost jos ne pokazuje rezultate, valjda se pokvarila ;) ( imam 15kg previse, ITM=29 )
Post je objavljen 17.05.2007. u 12:01 sati.