Odlučila sam: bit ću zadovoljna onim što imam. Možda nije savršeno, ali je moje. Ostavit ću iza sebe mladalačko-sanjarski idealizam. Moj će duh, doduše, biti sputan u nekim dijelovima, ali to je stvarnost. Ali ja živim u njoj, i moram je prihvatiti.
Svi umjetnici plate srce - smrću. da, bio bi žrtvovan sav senzibilitet moje duše, završilo bi se katastrofom, ali ja sam odabrala Put koji je manje veličanstven i spektakularan, sa dominantnim elementima realizma. U njemu mi ostaje samo jedna moja ličnost - ova građanska, tipizirana i pomalo vještačka.
Prostranstva i prostranstva moje duše ostat će netaknuta, silina emocija grubo odgurnuta u stranu, ali ću živjeti, a kada je čovjek živ, tada i ima šansu da pokaže svoju genijalnost. Istina, limitirajuće, i nimalo lirski, ali ako se po cijenu života moram prilagoditi - tada i hoću.
Možda neću u venama život osjećati tako snažno kao do sada, ali krv koju imam sasvim je dovoljna da se obavlja sve ono što treba da se obavi. Možda se neću tako strastveno izražavati u svakom pokretu, ali će moj odraz svejedno postojati. Možda neće biti iskorišten sav moj talenat, ali ovaj inputativni dio će biti dobar i funkcionalan.
Možda to neću biti ona ista ja, ali ću biti neko ko će ličiti na nju.I ponekad se smijati kako sam jednom bila mlada, znala davati ne tražeći ništa zauzvrat, voljela do praga boli, pokušavala na jednoj a uspijevala na tri strane, kako sam silno vjerovala da će iza mene stajati veličanstven trag.
A neće.
Samo jedna zaposlena zena u masi svih ostalih.
Post je objavljen 19.05.2007. u 12:40 sati.