Kad poljubac meki na usne mi spustiš,
Privijajući me nježno na svoje tople grudi,
Može se i Zemlja zaustavit u okretanju,
Pa nek i sama zora prestane da se budi.
Nema vremena koje nas ograničava,
I što je uopće vrijeme u dodiru duša?
Sa prepunim njedrima nadirućih želja,
Primanje i davanje se u blaženstvu kuša.
Zvjezdanim se nebom prosipaju sreće,
Ulovljena svjetlost nekih snova čeka.
Dušom nam se nižu osjećaji u perle,
I tijelima razlijeva strasti puna rijeka.
Što duže nek traju drhtaji putenosti,
Nek se toči ljubav u svoj svojoj punoći.
Potražit ću sebe u najljepšem zagrljaju,
Ponirući željno u drage plavozelene oči.
I kad zastanemo u predvorju žudnje,
Dok se tijela topla novom željom guše.
Postat ćemo konačno i bez razmišljanja,
Dva tijela u spajanju samo jedne duše.