Marketing
Na moru i ... 3 nastavak
photo by sammigurl
Na moru i ...
- Dobro jutro! - veselo me pozdravlja Zrinka, dobra poznanica, koja se nedavno uspjela zaposliti u pekari, nakon višegodišnjeg traženja posla, uvijek raspoložena i sa vječnim osmijehom na duguljastom licu uokvirenom crnom kosom. - Od kud ti ovako rano?
- Ne mogu mnogo spavati - odgovorim i uzvraćam osmijeh.
- Jesi li uopće spavao? - pita Zrinka i smije se: onako nakrivljene glave nad lijevim ramenom, podsjeća me na pticu koja čuči na žici, čekajući da joj se ostali iz jata pridruže.
- Ne brini ti za moje spavanje. Imam mirnu savjest i mirno spavam.
- Ništa ne gori kao što gori stari panj - zadirkuje ona, naslanja se na pult i radoznalo me gleda. - Došla je, je li?
Klimnem kratko.
- Znala sam! - uzvikne Zrinka pobjedonosno. - Vidi ti se na licu.
Ne ljutim se i strpljivo podnosim njeno zadirkivanje: već smo dugo prijatelji i znam kako u njenim riječima nema ni malo zlobe. Možda samo trunčicu previše znatiželje. Ali u kojoj ženi ne tinja ta trunčica?
- Ništa ne govoriš - nastavlja Zrinka neuznemirena mojom šutnjom: u maloj prostoriji blistavo čistoj nema drugih mušterija, sami smo, još je suviše rano, kupci će navaliti tek za pola sata. - A i ne moraš govoriti, znaš? Sve ti se vidi na licu. Mogu te čitati kao otvorenu knjigu.
- A znaš čitati? - ubacujem naglo, ne odoljevši.
- Ah! - uzvikne Zrinka. - Pa to je ozbiljno! Zaljubio si se! Dobro, dobro, neću te više peckati. Ali znaš, jako mi je drago. Zbog tebe. Gledam te sve ove godine našeg poznanstva i uvijek si sam. O, znam kako ponekad na jednu noć dovedeš koju, nisi mrtav, zar ne?
- Koliko znam, nisam.
- Ma sigurno! - Zrinka se razdragano smije. - Ma baš se radujem zbog tebe. Neka i ti osjetiš slasti života.
- Osjetio sam poprilično slasti života - kažem joj mirno.
- Misliš? -pita Zrinka i vrti crnokosom glavom: crna joj kosa lijepo odudara od blistavo bijele odjeće u koju je obučena. - Ako su ti slasti života švrljanje i opijanje u muškom društvu, onda jesi. I previše! Mislila sam na pravi život, normalan život.
- I sad ćeš mi lijepo objasniti sve ono što pravi i normalni život jest i što sam propustio, zar ne? - upitam je zajedljivo, ali nju to ne smeta.
- Mala je lijepa - govori Zrinka dalje, baš kao da ništa nisam rekao. - Pogledala sam je dobro: zbilja je simpa. Ima krasan osmjeh. I gleda u tebe onako kako žena mora gledati u svog muškarca. Sa obožavanjem i što je još važnije, sa povjerenjem. Zato nemoj izigravati glupu frajerčinu i zajebavati se sa malom. Budi nježan, ti to možeš. Ne moraš se ponašati kao u birtiji, kao što si već navikao u svom ludom životu. Nježnost te neće ugristi. Opusti se malo. Vidjeti ćeš, vratiti će ti se stostruko.
Zastane na trenutak ne bi li uhvatila zraka, a ja brzo prstom pokažem na svježe kolače za koje znam da ih Jelena voli i klimnem prema kruhu.
- I kukuruzni kruh - brzo joj rečem. - To je sve za jutros. Osim, ako ne želiš omotati mi još po koji savjet, pa da i njega ponesem kući.
- Pa nisi valjda digao nos? - pita Zrinka trunčicu zabrinuto. - Taj će me moj dugi jezik upropastiti jednog dana.
- Ne brini - kažem joj popuštajući. - Taj dan, na žalost, još nije došao.
- Znaš razgovarati sa ženama - primijeti Zrinka i smije se, pokušavajući licu dati ozbiljan izgled. - Jesi li i malu upecao na svoju rječitost?
- Ma kakvu rječitost? - odgovorim. - Samo sam izvadio svoju deviznu knjižicu i njome joj mahnuo ispred nosa, a ona zagrizla.
Zrinka se nasloni na pult i prasne u razdragani smijeh: crne joj oči blistave, a u kutu im se pojavila dva bisera.
- Lud si sto posto! - došavši do daha reče mi. - Ti i lova na banci? Sve si ulagao preko raznih i mnogobrojnih konobarica u banku ... ludo jedna, što si ti sve radio u životu. Je li ti žao?
- Zbog čega? - pitam, a tako i zbilja mislim. - Ni za čim ne žalim. Živio sam brzo i ludo i uživao u svakom trenutku i ponovo bih sve učinio potpuno na isti način. Nema žaljenja!
- Budala ostaje budala - ne odoli Zrinka smijući se i umatajući kolače koji su još topli i koji zamamno mirišu.
- Hvala ti mnogo - uzvraćam joj sa smiješkom. - Nadam se samo, da tako ne razgovaraš sa ostalim kupcima, jer brzo ćeš ostati bez njih. Ili ćeš dobiti otkaz.
- Samo sa tobom tako razgovaram - kaže Zrinka i lice joj je sad ozbiljno da ozbiljnije ne može biti: ne sjećam se da sam je ikada vidio toliko ozbiljnu i gotovo da je ne prepoznajem. - Do tebe mi je stalo, ako nisi i sam primijetio, prijateljica sam ti.
- A ja sam se nadao da si zaljubljena u mene - peckam je.
- Samo se ti nadaj! - Zrinka odmahne rukom. - Toliko luda nisam. Hvala ti lijepo! E, pa, lijepo se provedi sa svojom maleckom.
- Hvala ti, Zrinka - kažem otvarajući staklena vrata i zakoračivši izvan male pekare. - Neka i tebi bude lijep dan. Uživaj u svakom trenu!
- Na radnom mjestu? - dovikuje ona za mnom. - Zbilja si prolupao!
Smješkam se dok polako odlazim, bez žurbe: znam da Jelena još spava, prava je spavalica i nema potrebe za žurbom. U sebi odmatam na usporenom filmu upravo završen razgovor sa Zrinkom i osjećam zadovoljstvo zbog tog razgovora. Ovo je prvi put da sam sa nekim govorio o Jeleni i sebi, kao paru i priznajem samom sebi kako sam uživao. Osjećao sam potrebu govoriti o Jeleni. Potreba je rasla u meni, sklupčala se u mojoj nutrini i svakog dana sve više bujala. Čekala je trenutak kad će se izliti. Nisam previše govorio, nije bilo ni potrebno, Zrinka je točno osjetila što se događa u meni i Jelena je na neki način, čitavo vrijeme razgovora, lebdjela između nas. Povezujući nas.
Prelazim ulicu, pažljivo, jer promet je sada već pojačan, a preglednost nije baš najbolja. Žurim kući, žurim Jeleni. Odjednom ne mogu više izdržati ne vidjeti je, a znajući kako je blizu. Neću je probuditi, ako spava: sjesti ću tiho pred kompjuter i raditi na njemu, dok čekam da se moja uspavana ljepotica probudi. Biti ću strpljiv.
Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Post je objavljen 17.05.2007. u 00:05 sati.