Marketing
Naljepša utjeha ikada
Nakon propale avanture iz koje se izrodilo nešto slično ljubavi, nešto jednako tako bolno, nešto što me jadnako tako bacilo s puta… Nešto što mi je izmamilo suze nakon dugog niza godina, nakon što sam se odavno pomirio da je i taj izvor presušio… I eto kako se čovjek u malom trennutku izgubi, kada mu se pruži ono što je oduvijek htio, želio i za što se borio sa vlastitim i tuđim demonima, a onda mu se oduzme svaka nada… Baš u tim trenucima čovjek shvati koliko treba druge ljude, ali ljude koji će se pokazati kao prijatelji, ljude poput moje M. koja se najviše nada ljubavi na mostovima okruga Madison, I koja mi pružila utjehu riječima: “u kiši, u suncu, u mokrim cipelama i nogavaicama, u neuzvraćenoj ljubavi i boli, ne samo ako si mazohist, s uvjerenjem i znanjem da će biti bolje i da ćeš iz te boli izaći kao pametniji i prvenstveno kvalitetniji čovjek…”
Takve osobe trebamo, takve ljude želimo, takve ćemo uvijek voljeti, a oni se nikad ne trebaju plašiti samoće, jer njih čeka ono što što mi ostali želimo, čemu težimo… I zato ti mare hvala…
Smatram da je suvišno pisati kako ju volim, to ću se potruditi pokazati, a mislim da mi zasad dobro ide…
Denn sie ist mein Engel, mit großem E geschrieben...
Post je objavljen 16.05.2007. u 13:20 sati.