Kaze Dorothy Rowe da treba uciniti 3 stvari:
1) oprostiti sebi
2) oprostiti drugima
3) dopustiti drugima da nama oproste
Razmisljao sam malo o tome i sinulo mi je da tu nedostaje jos jedna komponenta, koja bi se mozda i mogla shvatiti kao 2B) ali i kao zasebna, to jos treba razraditi. Naime, vjerujem da trebamo drugima dati priliku da nam se ispricaju odnosno da od nas zatraze oprost. Nas dio 'posla' je onda naveden pod 2) a to je oprostiti. Recimo imam nekih odnosa u siroj obitelji gdje godinama uporno u sebi mrzim neke osobe jer su se 'ogrijesile' bilo o mene direktno bilo indirektno. Sjecam se dobro da su mi pokusavali pristupiti, tiho i na prstima, te povesti razgovor o bolnoj temi, a ja sam uvijek sve relativizirao, da, svi grijesimo, tesko je to, itd. Nisam im dao priliku. Sada sam im mozda i oprostio, medjutim oni to ne znaju. Stvar je ostala nerasciscena (a jos se moze rascistiti) jer ja nisam bio spreman na razgovor i nisam im dao sansu da se ispricaju, iako sam uocio njihovu namjeru odnosno kojim putem skrece razgovor. Zato sam uvjeren da covjek mora biti otvoren, dati drugima priliku da se ispricaju. Sjecam se jos barem dva slucaja medju prijateljima koji su me uvrijedili. Pristupili su mi poslije i ispricali se, a ja sam odmahnuo rukom i rekao 'Ma nema veze, nisam se ja naljutio'. A lagao sam. Ljutio sam se jako (u sebi), mrzio ih, osjecao se povrijedjenim i uvijek kad mi je bilo tesko dozivao si njihove postupke u svijest i dodatno si otezavao odnosno odavao se samosazaljenju. Dakle tu sam dopustio 'prvi korak' odnosno njihovu ispriku, ali nisam doveo stvar do kraja odnosno afirmirao tu ispriku nego opet relativizirao, gazeci time sebe i svoje osjecaje, srameci se priznati 'Da, to me je povrijedilo. Ali oprastam ti'. Treba stvari izvesti na cistac a ne gurati pod tepih. Tako je sa svim medjuljudskim odnosima, sa osjecajima, sa bolnom ratnom povijescu. Sjecam se da je netko rekao 'Istina ce vas osloboditi' i snagu te recenice osjetio sam puno puta u zivotu.
Post je objavljen 16.05.2007. u 12:13 sati.