Na današnji dan s Bleiburškog polja tisuće i tisuće hrvatskih vojnika i civila, među kojima i žena, djece i staraca, krenuli su na dugi put stradanja i smrti, put kojega mnogi od njih nisu preživjeli. Sudionici tih događaja s kraja Drugoga svjetskoga rata, koji se, bez sumnje, mogu označiti najvećom tragedijom hrvatskoga naroda u njegovoj povijesti, bili su i brojni Uskopljani, Hrvati i Muslimani, od kojih su mnogi zauvijek ostali ležati u brojnim usputnim jarcima i jamama. Oni, pak, koji su preživjeli, dugo o svojim patnjama nisu, kako se to često zna reći, smjeli čak ni misliti, a kamoli govoriti. Ipak, koliko je autoru ovoga bloga poznato, dvojica Uskopljana ipak su zapisala i objavila svoja sjećanja na događaje s kraja Drugoga svjetskoga rata. Prenosimo ulomke iz njihovih sjećanja, te se nadamo da će upravo donji reci potaknuti i druge da zapišu i otmu od zaborava svoja sjećanja na te teške dane
Ujutro 15. svibnja među vojskom je nastupilo veliko komešanje. Svaki od vojnika pokušavao je pronaći nekog bliskog: rođaka, prijatelja, susjeda..., nekoga komu bi u to vrijeme iznevjerenih očekivanja mogao bezrezervno vjerovati. A čovjek kojemu vjerujete i za kojeg znate da vas neće iznevjeriti u takvim je trenutcima od neprocjenjive važnosti, zapravo, jedini oslonac u naopaku vremenu. Kroz mnoštvo se je pronijela vijest da naše izaslanstvo pregovara s Englezima i partizanima. U jednom trenutku časnici iz svih postrojbi otišli su na sastanak s izaslanicima. Kad su se vratili izvjestili su vojnike da je rat završen, da jednostavno, tek tako, trebamo baciti oružje te krenuti prema mariborskom kolodvoru i odatle svojim kućama.
Ovakva zapovjed, a i sve što joj je od povlačenja do momenta njenog izricanja prethodilo, odjednom je od vojnika, čvrstih i odanih, koji su preturili rat preko glave i koji su bili spremni ginuti za slobodu svoje domovine, načinila smušenjake, nesigurne i nepovjerljive, osobe od svih ostavljene...
Banijski zlikovci koji su nas sprovodili počeli su, naime, s prvim mrakom, ubijati zarobljenike na začelju kolone. Kad se je u potpunosti smrklo, tjerali su nas da idemo sve brže i brže, ponavljajući nam da su za one koji ne mogu izdržati tako brz tempo osigurali kola koja idu iza kolone. Dakako, svatko tko bi imalo zaostao bio bi jednostavno ubijen, te bi se na taj način pridružio velikom broju onih koje se banijski zlikovci brutalno poubijali i koji su ostali zauvijek ležati na putu Sisak – Kutina.
Atif Vele i ja nosili smo Smaju Bukarića koji je bio iznemogao, pa nam je to još više otežavalo pješačenje. No, znali smo što bi se s njim dogodilo da smo ga ostavili, pa smo zato ulagali i posljednje atome snage da ga spasimo. Srećom, počeli smo nailaziti pored kuća, u početku rijetkih, a potom sve gušćih. Bio je to znak za nas da se približavamo Kutini....