Moja vam se firma nalazi točno pored autobusnog kolodvora i htjela ili ne skoro svako jutro i popodne, ako ne i češće, prolazim preko ili uz njega.
I kad tako stalno prolazite pored kolodvora nakon određenog vremena počnete pamtiti lica nekih ljudi koji često nekud putuju, osobito petkom, ili se jednostavno iz nekih svojih razloga zadržavaju tamo.
Recimo, ima ta jedna djevojka koju je nemoguće ne zapamtiti po ludim odjevnim kombinacijama i naušnicom u nosu kako uvijek sjedi na određenoj klupi i čeka svoj bus. Ili jedan dečko sa gitarom koji uvijek sjedne na pod, ne mareći što je potpuno prljav i pun netom bačenim guma za žvakanje i otpjeva potiho neke nepoznate melodije, ali meni već prepoznatljive uhu. Ili jedan par, on nju uvijek čeka i svaki put, ali svaki put već sigurno 52 tjedna zaredom ona istrči iz busa i skoči na njega i uvijek pritom ili gurnu neku postariju babu sa vrećicama koja će pritom vrištati na njih dok se oboje ponizno ispričavaju ili nagaze na nečiju nogu pa opet sa „pardon“, „izvinite“ se oboje crvene, ali svejedno uvijek iznova i iznova to ponavljaju. Nevjerojatno.
I tako jučer ujutro, dok smo išli na marendu, bio je tamo dječak sa balonima. Znate onim velikim šarenim balonima koje ako slučajno pustite odmah odlete u zrak. Zasigurno je imao rođendan jer ga je majka tetošila i starija sestra ga grlila i pritom u tom nespretnom zagrljaju dječak je ne pazeći otvorio dlan, a baloni su odletjeli visoko u zrak, a sva okolna djeca su se okrenula i viknula: „Vidi, baloni..!“
I mi smo se okrenuli i ugledali dva velika balona kako lete u zrak, i kako je jedan načas zapeo u krošnju i zatim poletio za ostalim dva…
I svi su na tren zastali i gledali kako baloni lete, pa stanu, pa ih vjetar lagano odnese nalijevo, pa nadesno….
I stojeći tako nasred svega onoga pomislila sam hoću li ikada moći ikome objasniti koliko me katkad u nekim trenucima iznutra sve zaboli kad shvatim kako je život prekrasan?
Da me toliko boli od sve te silne ljepote i da katkad mislim da moje srce jednom to naprosto neće moći izdržati…..
Jer katkad onako odjednom usred ničega mene udari.
....Moj nećak Lovro i kako ima tjedan dana i velik je kao štruca kruha. I drži me za prst i ne pušta.. I gleda ravno u oči kao da me razumije..
....I ja.. Kako drugi dan škole bezutješno plačem jer sam jedina zaboravila napisati školsku zadaću i kako učiteljica i čitav razred stoji oko mene i objašnjava što trebam raditi govoreći mi da nisam napravila ništa pogrešno..
....I onaj dan kod moje bake, kako ležim navečer na travi, a čitavo nebo je puno zvijezda i pokojni djed mi pokazuje velikog i malog medvjeda..
...I ljetna večer puna kiše. I kako sam posve mokra, a on istrči na ulicu i zaustavlja taxi i guramo se i smijemo sa nepoznatim parom na zadnjem sjedištu, a on me čvrsto drži dok drhtim.
I mislim katkad kako zaista to srce ne može podnijeti. Tu silnu ljepotu.
I budem sretna. Jako sretna. Jer sam dobila priliku biti Tu. Barem na tren. Dobila sam toliko dana da učinim nešto Izuzetno. Makar to izuzetno značilo samo da ću s nekim skinuti cipele i čitav dan šetati po plaži. Da ću sjediti satima u bašti i razmišljati. Da ću šetati poljem suncokreta.
I mislim da ću biti prevelika kukavica jedan dan kad budem morala otići sa ove prekrasne planete. I od svih tih divnih ljudi oko mene. Ne znam, zaista ne znam kako ću moći skupiti hrabrosti i oprostiti se.
Jer… Zaista, što god mi život donio ništa ne može umanjiti njegovu ljepotu. Čak i onda jednom kada to zaboravim, želim si sada to napisati da se uvijek mogu podsjetiti.
Da su baloni letjeli jedan dan tamo nasred kolodvora, a s njima sam letjela i ja….
I shvatim….
Da nikad neću biti velika pjevačica, poznata fizičarka, neću otkriti lijek protiv raka niti ću otkriti kako da ljudi odlaze na nepoznate planete. Neću biti niti predsjednica, niti ću plesati na ruskim plesovima ili biti misionarka u Africi.
Ali možda nije bitno što SMO, već jesmo li sretni SADA u ovome trenutku s onim što jesmo.
Jer možda nije bitno što ćemo postići i koliko Veliki ćemo biti.
.
.
.
.
.
Jer ja ne želim biti Velika.
Želim samo biti - ispunjena.
Post je objavljen 15.05.2007. u 08:18 sati.