Marketing
Na moru i ...
photo by 200511111478P2230008
Na moru i ...
1
Budim se sa prvim zracima zore koja svijetlim prstima nečujno kuca u neuobičajeno toplo proljetno jutro. Osluškujem disanje Jelene i zurim u sivi mrak: kao i uvijek, zora pobjeđuje i uskoro će se sasvim razdaniti. Želim ustati. Želim ležati pored Jelene. Osjećati njeno mlado i toplo tijelo pored svog, uživati u bliskosti na koju nisam navikao. Neka nastavi spavati, ne želim je uznemiriti, probuditi. Za razliku od mene, mlada je, treba joj više sna. Ustati ću.
Pažljivo, koliko god to mogu, izvlačim se iz kreveta, a Jelena, ostavši sama u njemu, uz duboki uzdah prevrne se na trbuh koji toliko volim milovati, raširi ruke i nastavi spavati, dok joj se crna kosa sjaji na bijeloj jastučnici. Prizor koji mi nikad ne dosadi. Stojim tik uz krevet i gledam u nju, svoju Jelenu i još ne mogu vjerovati da je ovo istina. Da je sa mnom.
Život se igra sa mnom: u trenutku kad sam digao ruke od "ljubavnih sranja", Jelena ulazi u moj život i okreće ga naglavce. Ništa više nije kao prije, sve se prevrnulo, ali mi prija. Ušetala se u moj život i počela me pratiti, hodajući uz mene i hodajući sa mnom. Nepoznat osjećaj. Nov. Nikad doživljen do sada. Prijatan.
Nečujno zatvaram vrata spavaće sobe, ostavljajući Jelenu njenom snu. U kuhinji pristavljam kavu, pa odlazim u kupaonicu.
Sinoć, kad je došla, zajedno smo se tuširali stojeći u kadi i ljubili. Neprestano se ljubimo, željni smo jedno drugog. Uvijek iznova.
- Želim doći ovaj vikend - rekla mi je mobitelom večer prije. - Dva tjedna bez tebe čini mi se previše. A tebi?
- Opet to radiš - odgovorio sam.
- Radim što?
- Pecaš komplimente - smijući se, odgovorio sam joj. - Naravno da mi se čini mnogo vremena i da, želim da mi se pridružiš. Dođi što prije!
- Tako govori moj muškarac - nježnim je glasom prošaputala. - Ti jesi moj muškarac, je li?
- Jesam, zlato. Samo tvoj.
- To sam htjela čuti! - uzviknula je i ja sam zamislio njeno sitno lice ozareno osmijehom. - Dolazim u šest: već sam kupila autobusnu kartu. Volim te malo držati na mukama.
- Ništa nemam protiv takvih muka.
- Gristi ću te! - nastavila je potiho. - Pojest ću te!
- Nadam se, da ćeš održati obećanje - prihvatio sam igru, za koju znam da je mnogo voli.
- O, hoću! - šapuće ona u mobitel. - Moliti ćeš da prestanem.
- Moliti? Nikada!
- O, hoćeš, hoćeš ... - smijala se Jelena razdragano.
Još mi njen smijeh odjekuje u umu, dok stojim u kupaonici i tuširam se. Perem miris Jelene sa sebe. Ne želim da ga nitko drugi namiriše na meni: taj miris pripada samo meni.
U kuhinji spremam kavu i iznosim je na balkon. Dok gledam prema otocima, a more se u ovaj rani sat još stapa sa noći, uživam u samoći, tišini, neuobičajenoj za grad. Još malo i grad će se probuditi, zabrujati, prodrmati i ulicama će, poput krvi u mom krvotoku, pojuriti saobraćaj, sve jače gušeći ulice. Zbog toga ću požuriti sa kavom i mirno, ne žureći, dok još automobili ni ne bruje gradom, prošetati do pekare koja radi neprekidno, non-stop, kupiti tople kolače, one sa čokoladom koje Jelena najviše voli. Zamišljam njen osmjeh dok je budim, a topli kolači šire miris iz smeđe papirnate vrećice.
Pijem treći vreli gutljaj, kad tamnu zoru propara vrisak sirene: brod na sidrištu. Sirenin me vrisak munjevito baca u prošlost, u davnu prošlost od prije više od četrdeset godina, kad sam kao golobradi klinac, radoznao i pun želje za avanturama, prvi put zakoračio na brod.
Nismo još pravo ni isplovili, a brod se zbog juga počeo valjati, neuobičajeno propinjati, a mučnina u meni rasla i rasla i za nepun sat već sam se naslanjao na ogradu broda, mutno gledao u sive valove, u pjenu, koja kao da mi se rugala i povraćao, povraćao ... Mislio sam da ću umrijeti i želio sam umrijeti.
- Ovaj se više neće nikad ukrcati - primijetio je noštromo, vođa palube, dok je prolazio iza mojih leđa, sažaljivo me gledajući.
Gledao sam u sivi val kako se podiže prema meni i mislio kako se noštromo vara, mora se varati. Pobijediti ću ovu trenutnu slabost, ojačati, naviknuti se na poludjelu palubu ispod svojih nogu. Želudac će mi postati kamen i nikada više neću se sramotiti ječanjem i povraćanjem. Prkositi ću moru i vjetru i uživati u ćudi mora i vjetra i hrabro se smješkati gledajući negdje u daljinu, preko pramca broda, dok se brod škripeći propinje kroz divlje more i sječe mahnite valove.
Tri sam dana bolovao. Malo radio, čisteći oko ljudi, koji su me sažaljivo ili posprdno gledali. Nakon pola sata morao sam prileći, pa opet iz početka. Zatim se moj rad produžilo na sat, pa na dva … Nisam htio odustati i četvrti dan, kad sam ujutro ustao i osjetio pod nogama sada već poznato ljuljanje, nekako mi se to ljuljanje učinilo prijateljsko, poznato, umirujuće.
Izašao sam na palubu, u vjetroviti dan, sunčan i topao, a pored nas, činilo mi se, klizili su prekrasni otoci. Dah mi je zastao od ljepote.
- Dođi i sjedni - pozvao me jedan od starijih, kormilar. - Uživaj u nedjelji. I u pogledu. Prolaziš pored grčkih otoka, odakle se raširila naša civilizacija.
Vidio sam u dugom nizu godina na moru još mnogo i mnogo otoka, ali ti su se prvi grčki otoci zauvijek urezali u moje sjećanje. Pogled zbog kojeg zastaje dah i čitav sam taj dugački nedjeljni dan ljenčario sjedeći na štivi, na palubi, na svježem zraku, gledajući grčke otoke, slušajući priče, pomalo jedući, oprezno, jer želudac mi bio sasvim prazan. Isplatile su se one protekle muke: nikad više od tog dalekog dana, nije mi bilo slabo na moru. Očeličio sam, postao pomorac. Iz dječačkog sam doba u svega tri dana zakoračio u muškarački svijet grubosti, ali i ljepote.
Sa uzdahom i smiješkom ispraćam sad ta sjećanja, koja je prizvala brodska sirena u tamnom jutru. Kava je popijena, zora se zablistala. Sad mogu krenuti po kolače, lagano, dokono šećući i osjećajući toplinu u grudima zbog protekle noći sa Jelenom.
Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Post je objavljen 15.05.2007. u 00:05 sati.