Marketing
ŽRTVE FARSE
Dati naknadno neki smisao...nebrojenim žrtvama rata koji još uvijek traje, znači prije svega prepoznati ih u njihovoj tragičnosti, a to znači prepoznati ih upravo kao žrtve farse.
Boris Buden
Žarko Puhovski
Antifašizam
Prigodničarsko je obilježavanje antifašističke popudbine suvremene Hrvatske i opet aktualiziralo stara pitanja, o kojima se ozbiljnije ne razgovara (pa odgovori ne mogu biti ni u pripravi).
Razlog je tomu, barem djelomice, u dvoznačnosti samoga antifašizma. Riječ je, naime, i o programatskoj opreci najgorim režimima u ljudskoj povijesti, ali i o strategiji Saveznika u svjetskome ratu. Drugo je značenje uvjetovalo interpretacijska ograničenja koja su otežala (pa, možda, i onemogućila da se antifašizam jasno uspostavi kao antitotalitarizam). Razlog je jednostavan i dobro znan bez SSSR-a pobjeda nad Nijemcima (pa onda i ostalima) jednostavno nije bila moguća, sa SSSR-om nije bio moguć antitotalitarni program (u mjeri u kojoj su ga američki i britanski vođe odista i htjeli).
Vezanost antifašizma za ratna djelovanja opteretila je pojam i svime što rat sa sobom donosi. Saveznici su, očito, pobijedili i bili u pravu ali nisu pobijedili zato što su bili u pravu, nego, jednostavno, zato što su efikasnije uništavali protivničke snage. Dapače, s pobjedom je došlo do niza zbivanja koja relativiraju samorazumijevanje antifašizma. Dostatno je spomenuti Hirošimu, Nagasaki, Dresden, masovna silovanja i ubojstva u Istočnoj Pruskoj, Bleiburg... Ti su zločini izvršeni, doduše, nasuprot eksplicitnim zasadama antifašističkoga programa (u svoj njegovoj svjesnoj nepreciznosti), ali su, dijelom baš zato, bili počesto skrivani (ili barem ne odveć eksponirani), te, dalekosežno bitno, za njih nitko nije odgovarao).
Cijena je nužnoga oslobođenja svijeta od jedva zamisliva naci-fašističkoga barbarstva bila enormna pa je, s obzirom na realnu mogućnost drukčijega ratnog ishoda olako i sama bila tumačena kao nužna" (u SAD-u se to i danas još naširoko tvrdi kada je o Hirošimi/Nagasakiju riječ).
U domaćim okolnostima opća je konfuzija samo još potencirana, do razine na kojoj podjela na ljevicu i desnicu u Hrvatskoj mimo tradicijski zadanih socijalnih i inih sadržaja svedena pretežito na "pojmovni" par Jasenovac/Bleiburg. Pod pritiskom revivala nacionalnih osjećaja u javnosti početkom devedesetih antifašisti su zato svoju poziciju nastojali dodatno "pohrvatiti". Na prigovore da su "antifašisti rušili hrvatsku državu" odgovarali su tvrdnjama da "bez antifašističke borbe današnja Hrvatska ne bi bila priznata kao neovisna država".
To je, tek djelomice, točno. Hrvatska, naime, nije priznata posljetkom svojega nedvojbeno značajnoga antifašističkog prinosa borbi u II. svjetskom ratu, nego zbog jasno ustrojene federalne strukture druge ("antifašističke") Jugoslavije. Jer inače teško da bi bila priznata Slovačka (koja takav prinos ne može povijesno pokazati), neovisno o mirnome češko-slovačkome razvodu (koji, da se ne zaboravi, ipak nije bio demokratski proveden, jer referendumi o razdruživanju nisu bili održani).
Višedesetljetnu, općeprihvaćenu federalnu strukturu Badintairova je komisija formulirala kao osnovu za jugoslavensku dekonstrukciju, odbacivši pritom teze o "administrativnim granicama unutar SFRJ". Istini za volju, te su granice izvorno odista i bile administrativne (jer ih nije odredilo nijedno tijelo javne vlasti, nego na uobičajeno zatvorenoj sjednici Politbiro CK KPJ). No, poslije su ustavi Jugoslavije i republika prihvatili baš te granice i one su dobile i socijalno i ustavnopravno značenje te, konačno, i značenje međudržavnih granica.
Sve će to, međutim, uskoro pasti u vodu. Jer, odluka da se Kosovo/a prizna kao neovisna država moguća je tek kršenjem Badintairovih načela i logike koja je do njih dovela. Bit će to, tek naizgled paradoksalno, istovremeno konačni poraz Miloševićeve politike i trijumf njegove ideologije etničkih većina (kojom je htio, primjerice, ustrojiti i "Republiku Srpsku krajinu").
Bit će to, također, i još jedna uputa za okretanje od antikviranih priča, ponavljanje stare mudrosti da se iz povijesti može naučiti samo to da se iz nje ništa ne može naučiti (jer se greške, očito, ponavljaju). Pobjeda u ratu često dovodi u sumnju vrijedne (npr. antifašističke) ideje u ime kojih je (obrambeni) rat započet, poraz kako to velikosrpski primjer pokazuje može dovesti do prihvaćanja (pogrešnoga) načela u ime kojega je (invazivni) rat bio pokrenut. Valja se, i zato, tek nadati da će se ubuduće, nekako, moći bez rata.
Zadovoljstvo žrtve?
Možda je najčešća formulacija koja se posljednjih dana mogla čuti u povodu skandalozne odluke Međunarodnoga suda pravde bila ona koja je naglašavala da "žrtve neće biti zadovoljne ovom odlukom". I to je, dakako, točno. No, kao da je zaboravljena višestruko prijeporna konotacija ovakva stajališta. A riječ je o sadržaju koji je višestruko bitan za svaku poratno profiliranu političku zajednicu.
Ponajprije, ratne žrtve prvoga reda nedvojbeno ne mogu ništa osjećati jer su, na žalost, mrtve. U njihovo ime i tu počinje dio problema javljaju se zvani i samozvani zastupnici, različite političke opcije, nacionalne ustanove, itd. I baš zbog toga gotovo nužno dolazi do politiziranja i moraliziranja stotina tisuća osobnih sudbina. Riječju, žrtve su posve neizbježno kriterij kojim se mjeri ne samo bol preživjelih nego i odnos cijele zajednice spram svoje i tuđe prošlosti i sadašnjosti.
No, posljedice su nerijetko doista zbunjujuće. Primjerice, što bi značila tvrdnja da stotine tisuća žrtava bombardiranja Dresdena, Hirošime i Nagasakija ne mogu nikako biti zadovoljne presudama Nürenberškoga ili Tokijskog sudišta? U vrijeme donošenja tih presuda takvo što nije ni bilo moguće javno izreći, a i danas mnogima djeluje neprihvatljivim. Nije, dakle, ipak tako da se žrtvama svima i svuda pripisuje jednak moralni potencijal. Nekako se, svagda, odjeljuju one naše od njihovih. (Pritom i sam jezik zavodi; nisu li, zapravo, "naše žrtve" one za koje smo "mi" krivi/odgovorni premda je uobičajeno govoriti o "našim žrtvama" kao o žrtvama koje je među "nama" uzrokovala druga strana).
Brojni (i neizbježni) nesporazumi nastaju u biti zato što su žrtve uvijek pojedinačne čak i kada tisuće budu ubijene simultano, svatko od poginuih ostavlja svoj trag, svatko od traumatiziranih na svoj način doživljava (i eventualno prorađuje) traumu. Svaka žrtva svjedoči pojedinačni poraz. Ona je i postala žrtvom zato što je u odlučnome trenutku bila slabija (ili na slabijoj strani). Nije bila ni bolja niti lošija, "samo" slabija.
Kada rat završi, žrtve su istovremeno bitna sastavina i ključna poteškoća svake kolektivističke ideologije u našim uvjetima posebice nacionalističke. Jer, žrtve su istovremeno oni koji su "pali za domovinu", ali i oni koji podsjećaju na brojne individualne poraze. Ne voli ih se u tome aspektu sjećati ni strana koja je dobila rat (jer relativiraju pobjedu), niti ona koja ga je izgubila (jer čine poraz još težim).
Ideologije zato žive od kolektiviranja žrtve, od viktimiziranja (vlastita) kolektiva odatle stalne potrebe za preuveličavanjem broja poginulih, silovanih, ranjenih. Pojedinci ostaju tek statističkim materijalom. No, u njihovo se ime želi suditi počiniteljima. I to je bitno pogrešno. Čitava tradicija civiliziranoga sudovanja počiva na tomu da žrtva ne smije suditi (to je oduvijek tretirano kao osveta). Zapravo, ni u ime žrtve se ne smije suditi jer ne sudi se počinitelju, nego činu (u protivnome i sama bi žrtva što se nerijetko ipak zbiva mogla postati suoptuženicom). I to je, psihologijski, zadnje žrtvovanje žrtve, no, ujedno, i jedini uvjet da se pravda ipak ostvari kao objektivna presuda.
U ime žrtava ne treba, dakle, suditi, nego u ime pravednosti. U ime žrtava ne treba, dakle, osuđivati sustave i ideologije, nego ustanovljavati konkretne počinitelje. Jer, na to ih kvalificira činjenica da su bile žrtve. Za ono drugo nedvojbeno bitno potrebna je objektivnost raščlambe (koju žrtve i njihovi vehementni zagovornici, prema definiciji, nemaju niti mogu imati). Zato je danas bitno uvidjeti da je presuda o (općinskome!?) genocidu u Srebrenici nepravedna za sve i za one koji za sam lokalitet nisu niti čuli jer je postavljen pogrešan kriterij za ustanovljenje genocida na globalnoj razini (dijelom i tako što aktualna presuda eksplicitno polemizira s onom nürenberškom).
Zato je bitno razumjeti da ideje o fondu iz kojega bi se nadoknađivala šteta žrtvama poslijejugoslavenskoga rata mogu služiti pravdi tek nakon što je utvrđena "velika" istina o ratnim odgovornostima. Bez toga bi se učinilo, možda, nešto za pojedinačne žrtve (i njihove nasljednike), no nedovoljno za pravdu.
Post je objavljen 14.05.2007. u 09:06 sati.