Ovaj tjedan je bio užasan ...
Neću sada nabrajati što mi se dogodilo u školi nego razočaranje mojih roditelja ...
Iako me podržavaju u promjeni škole ... Otac mi govori kako mi u životu bude teško ...
Moj vlastiti otac se razočarao u mene .
Ja nemam probleme privatno kao neki ljudi i ja bi prema svemu tome nemam pravo glasa ... ali ja ću ipak napisati ono što želim reći ...
Otac se razočarao, mama mi govori kako sam bahata i cinična .
U zadnje vrijeme se sve više svađamo pa se pomirimo, pa opet posvađamo ... i tako cijeli dan ...
Nikada nisam na miru ...
Te me jebe škola , te me jebu frendovi koji imaju također problema i ja im nastojim pomoći ...
I sada ovaj odlazak iz ŽTŠa koji planiram ...
Sve je gore od goreg ...
Ne sjećam se dana kada nisam zaplakala cijeli ovaj tjedan ...
Najviše me pogađa to što sam razočarala svoje roditelje ...
Čak sam se i od brata udaljila dok sam si s njim bila najbolja u cijeloj obitelji ...
Iskreno , nemam pojma na koga se osloniti ... ali jedno znam – moram vjerovati samo sebi !
Jedna moja prijateljica se rasplakala dok smo pričale o mom preseljenju u drugu školu ...
Ja sam joj rekla da obećajem da ću dolaziti, ako bude potrebno svaki dan da se vidimo prije i poslje škole i pod velikim odmorom ... i da joj obećavam da ćemo svaki ponedjeljak kada idemo popodne prije matematike ići na biljar kao što smo počele odlaziti u zadnje vrijeme ...
Onda se rasplakala ... Ne mogu podnjeti da netko plače za mnom ... Ja jednostavno mislim da nisam vrijedna toga ...
Ja sam osoba (tako barem ja sebe smatram) koja ponekad nije od povjerenja, koja misli samo na sebe i želi uništiti sve što joj se nađe na putu do uspjeha ... a takve osobe u društvu nisu potrebne ...
Ja ne znam što drugi misle o meni ... možda misle da sam irtantna, glupa, ljena i dosadna ... ne znam ...
A ako netko misli da mi to mora reći neka slobodno kaže jer ja ću cjeniti svaku iskrenu riječ ...
Nadam se da ću ispuniti obećanje jer ja već sada znam da me ništa neće spriječiti u tome ...
Nadam se da ću uspjeti u životu jer ne mogu gledati svoje roditelje kako me gledaju razočarano ...
Ponekad poželim da nisam njihova kći jer onda nebi imali toliko muka i nebi bili u brigama ...
Ne znam više što bi željela ... ali u ovome trenutku samo želim okončati svoju i tuđu patnju svojom smrću ...
Ali to su sigurno glupe priče jer ja nisam dovoljno hrabra za takvo nešto ...
A s vremena na vrijeme ... možda to i učinim ...
Zavisi kakav si život stvorim i jel ću ga moći podnjeti ili neću ...
Ima još vremena ... nadam se ...
Post je objavljen 14.05.2007. u 00:46 sati.