Kad kreneš na put preko Budimpešte do Weimara preko Beča
i uzmeš u obzir da postoje još uvijek dvije Njemačke
(Zid još nije srušen) onda je to cool put.
Prvo trebaš dobiti vizu. Ponijeti dvjesto, tristo maraka
kako bi živio kao bogataš dva tjedna u toj jadnoj Njemačkoj.
U Weimaru se svakog ljeta održavaju glazbeni seminari.
Mnogi glazbenici navališe toga ljeta u grad koji je s umjetnošću na ti.
Kroz dugu povijest našla se tu imena koja te iznenade kad se pojaviš u Weimaru.
Krenusmo, dakle, iz Zagreba put Mađarske jer Ante mora odsvirati
na Akademiji u Budimpešti za prijemni.
Prvo Letenje, mračna atmosfera od prije nekoliko godina promijenila se.
U čeki na granici nema više mitraljezaca, ali ipak prijelaz izaziva strahopoštovanje.
Tada sam po prvi puta, u Nagikanigy, jeo ementaler i čokoladu Antin specijalitet.
Nije to ništa spram patke u čokoladi u Dijonu šezdesetdevete. Idemo dalje.
Prolazimo Balaton. Rado bih stao, vratit ću se jednom da vidim i to more.
Budimpešta je zasjala svom ljepotom. Dok čekamo Antu, kupujem crvenu papriku.
Dobro je prošlo. Idemo dalje prema Beču. Prema truloj Europi. Spušta se večer.
Izgubili smo dosta vremena na granici u redu.
Beč ne ćemo posjetiti premda nam je tamo dogovoreno noćenje.
Idemo dalje prema Linzu. Odmor, treba mi odmor, dosta sam vozio, djeco!
Spavat ću, kao, u autu. Spavat ću, ali ne, sna nema.
Borjana i Vesna su negdje u parku, a taubeki negdje guguću.
Počinje kiša. Svi skaču u auto. Idemo dalje prema Nürnbergu.
Ali, jao kiša pada kao luda, a ja mjesto za Nürnberg krenem za Salzburg.
S autoceste baš ne možeš sići kad želiš. Pogotovo kad si u koloni koja juri 130 na sat.
Samara je pravi auto i dobro se drži. Vozi, Stari, put Salzburga uživaj u glazbi
dok mladi snivaju slatki sanak i baš njih briga! Ujutro granica.
Kreni preko Münchena put Nürnberga – vozi, vozi, vozi. Dan je lijep.
Kava na Chiemseeu. Labudovi, Sunce u jezeru. sivoplava voda, park, i kava i kolači.
Idemo dalje. Prolazimo München do Ingolstadta. Spuštamo se u grad. Podne. Lijep gradić.
Odmaram se malo dok oni šeću gradom. Dosadilo i meni pa prošećem i ja.
Opet autoput. Kilometri prolaze do Nürnberga.
Mijenjamo u banci 200 DEM u 1400 istočnih maraka. Pravo bogatstvo.
U Weimaru ćemo za istu svotu dobiti 1800. Evo granice. Pravi mrak.
Po prostoru veličine aerodromske piste kružimo gore dolje označenim putem
do dva kontejnera na drugoj strani. Stojimo između dva kontejnera.
Nigdje nikoga, a osjećaš da te promatraju nevidljive oči. Stojimo tako preko pola sata.
Nakon sto metara predajemo pasoše i vize pa opet čekamo, čekamo, čekamo…
Nakon mučnog čekanja idemo dalje prema Weimaru. Ima još pedesetak kilometara do grada. Prolazimo Jenu. Jenaglas, zar ne? Optika . Karl Zeis Jena.
Evo nas ponad Weimara. Spuštamo se prema gradu. Ne znam što me čeka budućih dana.