Tak, nekak je tezak dan. Bili pomalo okolo, ali nekako smo svi histericni cijeli dan. Sve do....popodnevnog trcanja koje me je doslovno 'razdrmalo'. Sunce przi ali u Maksimirskoj sumi je hlad, i ovaj puta je tempo bio vrlo umjeren i nisam osjetio nikakvu bol. Ali povecao sam kolicinu, i slijedecu subotu trcim ciljanu rutu od 5km! S tim da ne zelim da se vrijeme prolongira na 45 minuta nego ce se tempo pojacati, vise necu trcati penzionerski.
(20h) Osjecam se vrlo lose, jadno, izgubljeno, bezvoljno i razdrazljivo. Ne znam sto bih sa sobom, ne da mi se obaveze izvrsiti (platiti racune), citam neku blesavu knjigu i ocajvam. Cini mi se da antidepresiv ne djeluje uopce, jer mi se nista nije promijenilo osim sto mi je gore otkad sam smanjio anxiolitic. Zivot je sranje i depresija se ne moze izlijeciti. Trcanje me vise uopce ne veseli.
Post je objavljen 13.05.2007. u 17:03 sati.