Marketing
All the tales are told
Bila je s njim, u njegovom zagrljaju, pod noćnim proljetnim nebom punim zvjezdica koje kao da su samo za nju osvjetljavale tu noc... jer ta noc joj je puno značila.. puno toga je promijenila u njoj.. ponovno je bila sretna...
zvuči kao početak neke divne i krasne ljubavne priče... ali to je zapravo jedan mali, gotovo zanemariv dio romana koji je samo za nju napisao život... nije s početka, a niti s kraja jer onda bi to bio hepi end i nitko ne bi znao šta je bilo dalje...
zašto bajke koje su nam mame čitale kad smo bili djeca uvijek završavaju rečenicom: I živjeli su sretno do kraja života...? zašto nitko nije napisao bajku s realnim završetkom, tipa: Snjeguljica i princ bili su sretno zaljubljeni dvije godine, a nakon toga su si dosadili (ili, ona je njemu dosadila), pa su prekinuli. ah, da... onda to ne bi bila bajka..
Ja sam sanjar, užasno volim živjeti u oblacima i biti šta dalje od realnog, stvarnog, bljak svijeta u kojem ništa nije savršeno... ali to nikad ne traje duže od par tjedana, uvijek se desi nešto šta me podsjeti da se trebam spustiti na zemlju.. ili me nešto prisilno spusti na zemlju. svi mi govore da se ne trebam toliko dignuti u oblake jer se onda, kad dođe vrijeme spustanja na zemlju, neću razočarati.. ali ja sam malo, tvrdoglavo dijete koje nitko neće uvjeriti da Djed Mraz ne postoji, pa makar i ako za Božić ne dobije poklon.
počinjem filozofirat... valjda nisam previše nerazumljiva..
ja sam malo ogorčeno dijete koje je uvijek bilo dobro i na kraju nije dobilo čokoladu, a zločesta curica iz susjedstva koja uvijek radi probleme i nikad nije dobra je dobila dvije čokolade. čini se da je to neka filozofija života koja se uvijek ostvaruje; budi dobar i bit ćeš gubitnik, budi zao i imat ćeš sve.
na faze čak vjerujem u čuda i u pravdu, ali većinom shvaćam da pravda rijetko kad bude izvršena...
imam jednu osobinu koja me jako, jako živcira.. sramežljivost ili povučenost (u nekim stvarima, situacijama)... a ta osobina kod mene dolazi do izražaja samo zbog jednog straha – straha od odbijanja. inače sam u društvu luda totalno, non stop bacam bombe zbog kojih se ljudi pitaju s kim se to druže :) ali kad nastane neki problem između mene i neke osobe koji treba razjasnit, ja se povlačim.. teško mi je doći do te osobe.. zato jer sam uvijek uvjerena da će me samo laganini odjebat prije nego uopće kažem jednu riječ..
ja da prva priđem tipu koji mi se sviđa? ma nema šanse... rađe neću ni pokušavat nego da budem odbijena.. imam jedno pitanje: sam luda zbog toga? ah, sad bih mogla ovdje analizirati sve uzroke toga, ali neću.. ne da mi se opet vraćat u prošlost....
i za kraj... šta mislite, kako bi trebalo završit ono s početka?
a) shvatila je da je on onaj pravi za nju.. možda zbog toga jer se s njim osjećala posebno, kao da je za njega jedina na svijetu.. bio je savršen prema njoj... i to je potrajalo xxx vremena (malo duže).
b) ta noć doista je za nju bila posebna.. bila je tako sretna.. ali nažalost, ne dugo.. možda još koji put.. na kraju je otišao bez objašnjenja, a ona se pitala gdje je pogriješila... i da li je uopće ona pogriješila.. uglavnom, napravio je ono šta muški uglavnom i naprave, sjebu sve jer su glupi (ne mislim na cijeli muški rod, vjerujem da na svijetu ipak postoji nekoliko iznimaka koje imaju malo mozga)
Veca je vjerojatnost da ce zavrsit kao ovo pod b... mislim, uglavnom bude tako..
Post je objavljen 13.05.2007. u 14:14 sati.