o da... volim. volim one male detalje.. totalne sitnice,koje poneki ljudi ne primjećuju.
volim narančastu boju. volim leptire narančastih krila.
htjela bih postati leptir. oni su nemaju ograničenja. mislim da je njihov svijet,
i onaj način života daleko ljepši nego ovaj ljudski.
zamislite kako bi bilo letjeti,gdje god želite. imati sve na dlanu. otići kamo god želite.
zavidim im.
htjela bih trčati zelenim livadama.
htjela bih gledati kako pčelice oblijetaju oprašuju Črvene i Žute cvjetove.
opsjednutnutost s pčelicama. to su toliko vrijedne životinje..
noćas sam i sanjala. sanjala da sam došla u trgovinu s prijateljicom,
i našla crnu majicu s pčelicom Majom. prekrasno nešto.
mislim da sam ju sanjala zbog gledanja istog crtića nekoliko dana prije.
o da. volim crtiće.
volim otići i sjesti na ono brdo u centru grada. volim sjediti na onim sitnim tratinčicama.
proučavati djecu kako se igraju s loptom ili se ljuljaju. smiju se.
volim kad su ljudi oko mene nasmijani. tada i ja pokušam navući osmijeh na lice.
samo..moj osmijeh nije elastičan i brzo se skupi. nemogu dugo bit nasmijana.
ni da svim silama pokušavam. ali. ja ni ne pokušavam biti nasmijana na silu. zašto?
jer osmijeh boli kad je lažan.
djeca se neznaju smijati lažno.
samo su ona iskrena.
Post je objavljen 13.05.2007. u 10:08 sati.