Sad ćete saznat još nešto o meni.
Ja sam neustrašiva.
Buahahahahahahaaaaaa
Ne bojim se smrti, samoće, silovatelja, zubara, depiliranja, paukova i zmija, miševa (o ovom se da raspavljat), mračnih uličica, spuki zvukova, po novom se ne bojim ni mačaka, više-manje se bojim izražavanja osjećaja, a ni ćelavosti se ne bojim.
A kak to...zato što jedan strah zaokuplja sva moja osjetila...a to je BOL.
BOL.
Katastrofa.
A danas sam imala mnogo boli na mjestu gdje je obično nemam.
I taman kad sam se htjela predati i biti odvezena na hitnu bol je nestala, Bog je blagoslovio na njezinom putu što dalje od mene.
Ostavila mi je samo mali podsjetnik da se uvijek može vratiti.
Kad je najmanje očekujem.
I uhvatiti me nespremnu.
A kao da mogu ikada biti spremna na bol.
Doduše na menstrualnu bol sam uvijek spremna, hm, nije da je preduhitrim ali je u roku nekoliko desetaka minuta zatučem.
Ali ovo...
Pomogla je valjda rakija.
Ili nekaj drugo.
Imala sam neki čudan napadaj abdomenalne boli, ono, znam da je želudac, a ne pomaže mi neznanje koji je organ s lijeve strane i zašto k vragu me i pluća bole i ne nisam se prejela, puno jesam pojela ali se nisam prejela...
Kad su se nakon sat vremena mog jaukanja i pokušaja pronalaženja najbolje poze za umanjivanje patnje, mama i tata spremili samnom na Rebro, bol je prestala.
Išla sam onda s majkom i Bubom na nasip u šetnju da se malo progibam.
Pojela kasnije jabuku i sada komad nekog kolača od rogača i idem čorit.
Sutra planinarim na Samoborsko gorje i uživat ću, nadam se da me bol tamo neće naći.
A slijedeći tjedan idem kod doktorice viditi kaj je to, jer me osim danas, uhvatilo i u petak, a sjećam se da je tako bilo i prošle godine.
Morat ću pazit kaj i koliko jedem, ni kriva ni dužna ne neku dijetu...jer ne bojim se ja gladi...već...ma sami ste već do sad shvatili čega.
Post je objavljen 12.05.2007. u 23:07 sati.