Prijepodne sam se vratio doma i zatekao cijelu ekipu histericnu i ocajnu gdje sam vise da idemo u Maksimir. Medjutim nije na mene presla histerija nego sam ja svoju mirnocu prenio na njih, dogovorili se oko biciklova i slicne tehnikalije i veselo krenuli put Maksimira. Prvasicu sam dok smo trcali (ja trcim a on na biciklu) uspio objasniti razlog moje ljutnje od neki dan odnosno da sam bio ljut na sebe maloga. Zajedno smo prije gledali film The Kid (Bruce Willis) pa sam mu to objasnio kroz taj film i mislim da me je vrlo dobro razumio, a i ja sad puno bolje shvacam taj film ;) To smo sve pricali u pauzi izmedju druge i trece etape, sami u sumi, glavno je imati njegovu paznju par minuta, samo par kvalitetnih trenutaka vrijedi vise nego sati truda u krivo vrijeme i na krivi nacin. Treba znati cijeniti kvalitetu.
Malo sam povremeno bio razdrazljiv, ponekad izgubim kontrolu ali generalno je OK. Sinoc anxiolitic nisam popio (namjerno), nisam bas najbolje spavao, cesto sam se budio ali ne znam je li to od toga jer sam zacorio u dnevnoj sobi i nije mi se dalo ici u krevet. Jesam li zbog toga bio malo razdrazljiv? Ne vjerujem, ali vidjet cemo.
Uspjelo mi je s trcanjem! Mislio sam da je bicikl voziti lakse, ali osjecam silnu snagu u nogama zahvaljujuci biciklu tako da mi je trcanje bilo peace of cake, cak sam i povecao kolicinu. Jedino me malo bolilo ispod kljucne kosti (pri kraju etape) tako da mi se cini da je trcanje zahtjevnije u smislu da razvija vise misica i trazi vise snage nego bicikl. Ali glavno je da sam nasao ekvivalent tako da mi pola sata bicikla odgovara polusatnom trcanju :))
(20h) Zanimljiva je usporedba mojeg zivota prije i sada. Prije sam cijelo vrijeme sam sebe prekoravao i govorio si 'Trebao bi vjezbati' i 'Morao bi se vise kretati'. Osjecao sam se lose u autu, u tramvaju, sjedeci na poslu ili spavajuci, rjecju stalno. I nisam vjezbao nego tu i tamo malo hodao ili igrao nogac, osjecao se slomljen poslije i to je bilo to. I trudio sam se sici s tramvaja koju stanicu prije, i bio nesretan kad mi se to nije dalo...
Danas se vozim cak i jednu stanicu ako treba. Ne trudim se hodati, bas me briga. Ali pola sata dnevno vjezbam i totalno se izmorim. Sve u svemu prije sam 24 sata na dan bio frustriran sto mi ne uspijeva fizicko vjezbanje, a danas 1/2 sata vjezbam a ostalih 23 1/2 uzivam u zivotu :))
Srecom me je moja draga upoznala sa jednom zakonitoscu a to je da je lakse prisiliti se na fizicku aktivnost nego na duhovnu. Ja sam osjecao da zelim razviti i duhovni zivot i zbog toga takodjer bio frustriran. A nisam se mogao samodisciplinirati niti da svaki dan perem zube!? Samodisciplina je takodjer kljuc rjesenja izlaska iz depresije. Uspio sam sa fizickim vjezbanjem - iako nije neki respektabilni period iza mene - i vjerujem da uskoro slijedi napredak i u drugim poljima zivota.
Post je objavljen 12.05.2007. u 17:26 sati.