Marketing
...see me in the shadows...
"people forgive everything except sincerity"
Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
i volim te usput, ko da sanjam,
kao mnoge druge na toj zemlji.(S.Jesenjin)
...ima jedan dio ovog svijeta koji se isplati gledati...jedan dio predstave koji nije i nema veze sa tom riječi. kako bi se osjećali kad bi pred vama stajala životna prilika odlaska u svijet i otvaranja horizonata gdje nema onog što izgladnjuje(psihički) a opet ste upijeli anpokon ustaliti se u psihotičnoj svakodnevici? prihvatili životnu priliku ili je ostavili? riskirali ili nastavili naviknutim tempom? toliko je ljudi koji će se tome nesmijati i misliti pa o čemu razmišljaš ali treba se staviti u tu poziciju tek onda govoriti...ima jedna predobra ženska koja će možda otići možda ostati...ja bih sebično htjela da ostane ali opet s druge strane htjela da ode u bolji život(koji takav naravno ne mora biti) ...
rečenice kojima započinje i završava post su rečenice Antuna Gustava Matoša koji je napisao Utjehu kose jednu meni od najboljih pjesama u hrvatskoj poeziji. čovjek koji je vidio dublje od "običnih" ljudi...
Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.
jedna od pjesama koje te zbilja potaknu na razmišljenje o stvarima koje stoje ispred tebe a ti si slijep za njih. tako dugo dok ih smrt(u bilokojem smislu) ne odnese. zato sam odlučila još intenzivnije sagledavati stvari i ljude oko sebe te ne biti slijepa za njih ni ograničavati se.
primjetila sam da mi se na neizravan način stvari koje sam pokopala u prošlosti te se okrenula drugima koje su me uništavale da se vraćaju. znate zašto? jer su ostale nedorečene. jer ih nisam dovoljno proživjela ni osjetila ni upoznala i sada u nekoj novoj strukturalnoj formi grebu moju podsvijest. vraćam se stvarima koje sam napustila, možda čisto zato jer nisam bila dovoljno zrela za njih. ne kažem da sad jesam ali zrelija sam nego sam bila onda.
znate onu Leskovarovu rečenicu:Đuro Martić je poludio. ? ne želim da moja "Misao na vječnost" završi tako. ni neće jer nisam više glupača koja će joj to dozvoliti. seizmografski osjećam neke stvari iz blizine, i znam zašto je to tako, jer su seizmografske stvari nedorečene i žele biti dorečene, teže usavršavanju i dorečivosti. realizirati ću nerealizirane krinke iz prošlosti koje me progone. neću se prepustiti sudbini.
U buri, oluji,
sjeni svaki dan,
kada stalno gubiš
i kad te nevolje biju,
biti prijazan i nasmijan
najveća je umjetnost od sviju.
---Crni čovječe!
Ne čini toga!
da spasavaš druge
nije ti posao, znaj!
Što mi je do života
pjesnika propaloga!
Molim te, drugima
čitaj i pripovijedaj.
Crni čovjek
uporno u mene gleda,
Na oči mu plava
bljuvotina pala ---
sigurno želi mi reći
da sam lopuža blijeda
koja je drsko i bestidno
nekoga opljačkala.
opet Jesnjin jer mi se sviđa pjesma Crni čovjek i jer se nalazim u njoj...
Antun Branko šimić napisao pak je pjesmu Smrt i ja koja se slaže sa rečenicom ispisanom za Jesenjina...
Smrt nije izvan mene. Ona je u meni
od najprvog početka: sa mnom raste
u svakom času
Jednog dana
ja zastanem
a ona raste dalje
u meni dok me cijelog ne proraste
i stigne na rub mene. Moj svršetak
njen pravi je početak:
kad kraljuje dalje sama.
ovaj je svijet čudovište, koje te može uništiti doživljavaš li ga prestvarno, ali ne mora ako sebe shvaćaš ko gospodara svoje sudbine(ne u potpunosti) jer ima dijelova kojima možeš upravljati dok opet ima dijelova kojima upravlja viša sila(ja tu vidim Norne, netko drugi nešt drugo kai mora i ne mora bit prihvaćeno)...
ponekad se treba odvojiti i dozvoliti si distanciranje u neki drugi svijet koji apsolutno postoji te je bio stvoren kako bi služio svojoj svrsi. lijepo ga je ponovno osjetiti. lijepo ga je doživjeti. tražiti simboliku u njemu za neke nema smisla i ako šturo gledamo ni nema ali on je morao nastati pod nekim djelovanjima i morao je biti nečime obilježen. zato ja vidim nekog smisla u traženju simbolike di je "nema"...znate ja samo ne razumijem ljude koji ne vide smisla u čitanju, ja ne vidim smisla u ljudima koji svoj život temelje na po meni dekadentnim oblicima igranja uloga u predstavi imenom "život" to mi jednostavno nema smisla, i ne razumjem kako takovi ljudi ne osjećaju potrebu za redateljstvom, kako vole biti izigrani, ili još gore kako neki ljudi imaju hrabrosti (srama) igrati se tuđim životima krojiti drugima sudbinu, što im naposalijetku biva otkriveno i bivaju kažnjeni za to ali opet od kud nekim ljudima želja za time, a svoje ne vide? samo još jednu pjesmu bih htjela bar onu nekolicinu koju zanima kai mie u glavi(ili bar glumi da je zanima) ispisati tu pjesmu "Radosni mrtvac" C.Baudelaire-a...
Za svoje ću kosti sam iskopati raku
U tlu masnih gruda, gdje puževa ima,
Zaboravljen ću spavati u mraku
Ko pas morski skriven u dubokim dnima.
Oporuke mrzim, mrzim sjaj grobova;
Ne prosim od svijeta suze žalosnice,
Živ, prije bih pozvo jato gavranova
Da raskljuju moje truplo nemilice.
Crvi! slijepi druzi, ogluhli u tami,
Gle, mrtvac se k nama pun radosti sprema:
Mudri sladokusci koje trulež mami,
Bez kajanja leš mi prorujte posvema
I recite: patnje ima li još koje
Za taj trup bez duše, za to tijelo moje.
dugo sam razmišljala iz književnosti koje pjesme da odaberem i odabrala sam one koje su mi najbliže.znam da vas polovica(najmanje) neće razumijeti što sam htjela reći ovim postom ali htjela bih da razmilite malo gdje spadate, koji su vam ciljevi, zašto radite stvari za koje niste spremni odgovarati i naposlijetku da sjednete i udahnete zrak prepun grinja kako bi osjetili u što se ovaj svijet pretvorio.
"it`s harder to understand, than to laugh"
Post je objavljen 12.05.2007. u 14:32 sati.