Marketing
VKP - na put na put
Start je bio zakazan u subotu, 28.04. u 13 sati.
Zbog dugih i srcedrapajućih rastajanja od naših boljih polovica i djece, krenuli smo oko 13 i 30.
Do Primoštena smo jedva uspjeli odvozit u komadu jer nas je pivo počelo tjerati na stranu. Kad su se u Primoštenu ukrcali Brenči, Vulko, Tome i Brne počelo je i pravo veselje jer su s njima u bus ušla i 2 kartona pive i 30 litara sjajnog primoštenskog Babića koji je ubrzo dobio naziv Brnina. Tako je najzastupljenija tekućina u krvi postala Brnina Brnina.
Do Zagreba smo se vozili više od 7 sati iako smo išli autoputem na kojem nije bilo gužve. Stajali smo desetak puta i zapišali cijelu Dalmatinu usput se nakrcavavši novim pivama.. Tada sam shvatio da od planirane vožnje od 20 sati neće biti ništa. U Zagrebu ukrcajemo Baksuma i Zlaju i odlazimo zapišavat europsku uniju. Prva je naravno stradala Slovenija, ali malo, zna se zašto.
Nešto više je zapišana Austrija, a najviše Švabija.
Pederi Nijemci ne dopuštaju busevima da voze većom brzinom od 80 km/h ako ne naprave tehnički pregled u Njemačkoj. Tada shvaćam da će put biti zaista dug.
U nedjelju ujutro oko 10 sati stajemo u Njemačkoj na mali piknik. To je ličilo na stajanje busa u filmu Ko to tamo peva. Izvadilo se sira, pancete, pečenice, vina, muzika, ples.
Zbunjenom Švabi Sin pokazuje srednjak. Tada sam shvatio da će bit dobro ako ostanemo živi.
U Nizozemsku ulazimo uz ovacije oko 15 sati, a u Eindhoven stižemo oko 16, dakle vozili smo se nešto više od 26 sati neprekidno se opijajući. Tamo se nalazimo s našim čovikom Damirom koji je odmah doveo i predsjednicu njihovog vaterpolo kluba. Taj susret Damir je proživio s malom nelagodom, a rečena Krista čudila se u nevjerici kakvi su to ljudi stigli u njenu zemlju.
Nešto kasnije ulazimo u kuću u kojoj ćemo živjeti slijedećih 6 dana. Kristi nije bilo neugodno šta je kuća plivala u smeću i što je u kuhinji bilo moguće naći okamine žohara na tanjurima sljepljenim od ćudnovatih umaka koje su valjda Nijemci tu ostavili još 45. kad su bježali od Saveznika.
Još su nas zamolili da sobe koje smo dobili na raspolaganje ostavimo u jednakom stanju u kojima smo ih zatekli. Tu shvaćam izvjesne razlike u kulturi naroda. Jebomepas, mi koliki god smo grezuni, ne bi nikad primili goste u takav smrad. Mislim, samo da su izbacili smeće bilo bi dovoljno.
Ostavljamo stvari po sobama u kojima prvo izvodimo radnu akciju. Naime, da bi stali po šestoro u sobu trebali smo izbaciti namještaj u hodnik.
Tješeni činjenicom da ćemo tu boravit uglavnom u nesvjesnom stanju hitro izlazimo iz kuće na ulicu. Nismo ni sanjali kakva nas ćuda čekaju iza ugla.
U slijedećem nastavku: Kako su Primoštenci poveli PSV-ove navijače u uličnu proslavu naslova prvaka
Post je objavljen 11.05.2007. u 22:01 sati.