Danas sam napravila nešto zbog čega bi me moja frendica osudila.
Obrisala sam prašinu u bratovoj sobi.
Promijenila sam mu posteljinu.
A sutra ću je i usisati (tj. to će učiniti usisavač).
A ako mi se bude dalo, a dat će mi se, oprat ću i prozor.
A zašto?
Baš zato kaj sam to željela.
I zato kaj mi nije teško.
I ne, zbog toga se ne osjećam za stepenicu niže na evolucijskoj razini.
Ne mislim da sam time unazadila čovječanstvo, a njegovoj budućoj ženi zagorčala život.
Primijetila sam da moje frendice cijene svoje muškarce prema tome jesu li spremni oprati i obrisati suđe, oribati kupaonicu, pobrisati prašinu i slično.
A ja, ponekad se osjećam glupom kada kažem da nikada to nisam niti ću gledati kao bitno kod muškarca.
Ne volim tipove koji se ponašaju kao da su zajahali planetu, koji sve traže od svoje žene, i u čijem odnosu itekako primjećuješ da je ona ta koje kleči i riba po cijele dane.
Ne volim to i nisam u takvoj obitelji odrasla.
Odrasla sam u obitelji u kojoj tata kuha kavu, posauga kad poludi jer mama i ja zabušavamo, u obitelji koja nije opterećena redom i poretkom i u obitelji u kojoj se nikada ne dijeli na muške i ženske poslove, pa se prema tome niti ne gnjavi muškarce da obavljaju "ženske" poslove, niti od žene traži da radi "muške"
Možda pomalo tradicionalno nastrojenoj, ali ne mogu reći da se radio o čistom patrijarhizmu, jer...eto ne radi se.
Primijetila sam mnogo odnosa u kojima žene u obitelji od nekog straha titraju oko muškarca, jednom rukom miješaju ručak, drugom brišu prašinu, trećom rukom peru suđe dok četvrta okreće novinske stranice glavi kuće.
Kod mene to nikada nije bilo tako i predivno mi je što živim u obitelji neopterećenoj time.
I u slučaju da ću naletjeti na muškarca koji će biti opterećen čistoćom i ručkom u 12 h...lako će se on od toga odviknuti.
Ali nikako neću niti ne želim cijeniti muškarca po tome dali on gleda TV dok ja perem suđe.
I opet, neću se smatrati nižom na evolucijskoj razini.
Gledam feminizam na drugačiji način, definitivno različit od onoga kako ga projicira jedna moja frendica.
Gledam odnos između žene i muškarca na jednako drugačiji način.
Ona će recimo svoj uspjeh vidjeti u tome dali ima muškarca koji poštuje njezin težak i naporan radu u pospremanju kuće.
A ja svoj u tome da ne moram nekoga moliti da poštuje moj težak rad.
Ona svoj feministički uspjeh vidi u tome da je natjerala muškarca da obavlja "ženske" poslove.
A ja u tome dali uopće trebam imati muškarca da mi ih obavlja.
I mnoge stvari koje primjećujem u odnosima tih žena sa potrebom da se obrane od podjela na "muške i ženske poslove".
Borba koju konstantno vode svodi se na to da se osjećaju potlačenima ako obavljaju u kućanstvu bilo što od onoga što se može nazvati ženskim.
Sad sam malo zabulaznila, jer argumente nemam ali mi presmješna bude činjenica da jedno oprano suđe ili obješen veš može muškarca učiniti bližim ili daljim od sexa, a ženu bližu ili dalju od zadovoljstva svojim muškarcem.
Kada mi je rekla da vjerojatno ima strože gledište na to bilo mi je sasvim jasno, njoj osmijeh na lice donosi muškarčev prinos u obavljanju kućanskih poslova, a meni uopće ne treba muškarac da mi donese osmijeh na lice.
Post je objavljen 11.05.2007. u 21:57 sati.