Pregled posta

KRITIKA : Hari Kunzru - 'Impresionist' (Hena com, 2003.)

Već duži niz godina u Britaniji vlada trend visokotiražnih književnika podrijetlom s indijskog potkontinenta, koji su književnu scenu uvelike obogatili djelima prožetim multikulturalnim temama (dovoljno je spomenuti Rushdieja, nobelovca Naipaula, Kureishija ili Zadie Smith).
Hari Kunzru je na krilima uspjeha Zadie Smith uletio u sam epicentar rečenog trenda te je, i prije nego što je svoj roman-prvijenac 'Impresionist' uopće dovršio, od nakladnika ni kriv ni dužan inkasirao predujam težak 1,25 milijuna funti.
To je naravno rezultiralo očekivanjima koja malo koja knjiga može ispuniti. No, i unatoč tome, Impresionist je uistinu impresivan literarni debi.

Radi se o prilično obimnom djelu (422 stranice), svojevrsnom pikarskom Bildungsromanu koji prati sudbinu čovjeka rastrzanog između svoje dvije polovice, indijske i britanske.

Pran Nath rađa se 1903. g. u Indiji kao rezultat strastvenog susreta britanskog službenika i indijske djevojke. Nakon smrti oca završava na ulici te nasilno biva regrutiran za eunuha-transvestita, i tada po prvi (ali nikako ne i posljednji) put mijenja svoj identitet postajući Rukhsana, sa zadatkom da zavede pedofilski nastrojenog britanskog diplomata i tako stvori uvjete za njegovo političko ucjenjivanje. Iz te groteskne situacije Pran (pardon, Rukhsana) bježi u Bombay gdje ga udomljava škotski misionarski par te postaje Robert (Lijepi Bobby) i potajno radi kao svodnik. Tu polako otkriva svoju drugu – bijelu polovicu, i to mu otkriće u potpunosti mijenja život te on svim silama nastoji poništiti indijsko podrijetlo u sebi i postati pravi Britanac. Upoznaje mladog britanskog bogataša Jonathana Bridgemana, čiji identitet nakon njegove brutalne smrti potpuno preuzima, te se sad kao Jonathan upućuje u Englesku. Tamo završava studij, zaljubljuje se u kćer slavnog antropologa i u svojstvu njegova pomoćnika odlazi u britansku koloniju u Africi...

Kao što vidimo radi se o romanu bremenitom događanjima; to su sve odreda vrlo živopisne situacije u kojima naš nesretni protagonist traga za svojim identitetom, višekratno mijenjajući uloge i utjelovljujući cijeli niz različitih osoba a da bi cijelo vrijeme ostao prazna ljuštura, bez svojega Ja. Pranov najveći talent je mimikrija, on kameleonski prihvaća sve zakone i konvencije kulture sastavnim dijelom koje žudno želi postati, pri čemu mu ne ostaje mjesta da razvije vlastitu osobnost i vlastiti karakter.
On svoje tamnoputo podrijetlo tako dobro prikriva i u svojoj je kameleonštini toliko uspješan da ga čak i njegova britanska djevojka napušta predbacujući mu da je “previše Englez – neizmjerno dosadan i konvencionalan”, da bi ga zamijenila sa – crncem! Upravo iz tog primjera, osim što je vidljiva autorska ironijska oštrina, proistječe i osnovna slabost ovoga romana, a koja se temelji na nemogućnosti empatije i identifikacije s junakom koji neprestano klizi i rasplinjuje se, poprimajući svako malo neki novi identitet. Pran u toj i svim svojim naknadnim inkarnacijama više ostaje simbolom nego punokrvnim karakterom, ali nije isključena mogućnost da je to bila i autorova intencija, jer da ipak zna provesti studiozniju psihološku karakterizaciju, Kunzru je dokazao na brojnim primjerima pobočnih likova.

Kunzru je iznimno vješt u oslikavanju živopisnih sporednih likova i urnebesno smiješnih, bajkovitih situacija u koje naš čovjek-kameleon upada; njegovo pripovijedanje bazira se na nizanju vrlo atraktivnog događajnog slijeda pri čemu čitateljevu pažnju osvaja i zadržava pomoću brojnih minuciozno oslikanih egzotičnih detalja i slikovitih epizodica koje predstavljaju prave male zabavne oaze. Tako je primjerice uistinu nezaboravna epizoda s hipohondričnim Pranovim ocem koji, da bi se obranio od smrtonosne gripe, uranja u kadu do vrha napunjenu sitno sjeckanim češnjakom, i tako - umire od trovanja. Jednako dugo pamtit ćemo i slikovit prikaz britanske dekadencije u halucinantnoj sceni lova na tigrove, bitno obilježenog masovnom dijarejom , kao i bombajske urnebesne spiritističke seanse, uz još gomilu sličnih drugih, upečatljivih fabularnih fragmenata.
No, treba naglasiti da i unatoč brojnim rukavcima priče i podzapletima koji prate brojne živopisne sporedne karaktere, osnovna pripovjedna nit koja slijedi sudbinu našeg Pran-Rukhsana-Bobby-Bridgeman junaka nikad se ne gubi iz vida, niti biva zanemarena.

Hari Kunzru neprestano inzistira na podsmješljivom prikazu arogantnih britanskih kolonizatora i njihovog licemjernog odnosa prema “niževrijednim ljudskim resursima”, ali pritom ne štedi niti indijsku povodljivost i njihov nagon za podčinjavanjem. No, to čini lepršavo i podrugljivo, uz osjetan zafrkantski štih, bez gorčine ili optuživanja, što je i razumljivo s obzirom na vremensku distancu s koje promatra britansko carstvo u odumiranju.

Kunzru je nauštrb isticanja zabavne komponente i atraktivnosti priče, možda pomalo i propustio naglasiti tragičnost sudbine kojom je naš kameleonski junak obilježen, te to pokušava ispraviti tek u zaključnoj, ozbiljnijoj afričkoj avanturi. No to je svakako danak njegova neiskustva, i romanu-prvijencu to se nikako ne bi trebalo previše uzimati za zlo.

U svakom slučaju radi se o novoj nadi britanske literature čiji je rukopis egzotičan, živopisan, maštovit, vrlo zabavan i očuđujući. Kunzru je svojevrsna novovjeka inačica E. M. Forstera, ali bez njegove inhibiranosti i suzdržanosti i s velikim primjetnim utjecajem magičnog realizma, pa s velikom dozom radoznalosti valja očekivati njegove slijedeće uratke.
A koliko će ih žurno iznjedriti možda ipak ovisi o dinamici trošenja onih na početku spomenutih 1,25 milijuna funti ...

(napisao: Božidar Alajbegović, listopad 2003.
objavljeno u časopisu Svjetlo)