Pregled posta

Hommage Joci

Ne možemo dovoljno riječi izreći da uspiju iskazati sve što osjećamo. Po prvi put nakon 30 godina sunce je osvanulo nad svijetom bez Joce... Nad svijetom koji je postao sivlji, siromašniji, dosadniji, osiromašen za jedno veliko srce... Ne želimo započeti dan u takvom svijetu... Tako rado bismo se probudili u nekom od dana kada smo se s njim veselo sretali po splitskim ulicama. Sudbina je odredila drugačije. Ispračaj Jovana Manovića na vječni počinak će se održati u subotu u 13:30 u Beogradu.

Pitanje koje nas mori još od te crne srijede je "zašto?"... Nažalost neki su otišli predaleko s traženjem odgovora. Papir trpi svašta, tako i neke okrutne riječi tiska. To su riječi koje ne opisuju Jocu. Jocu koji je bio dobri duh Gripa. Jocu koji je uvijek bio skroman, ugodan i odan. Jocu kojem je usred Gripa oduševljeno skandiralo tisuću sinjskih Maligana dok je nosio njima protivnički, žuti dres. Maligani nam se pridružuju u žalovanju za njim, za njih je također sin kluba. Najbolji način na koji mu možemo odati počast je da zajedno s njima poručimo svijetu istinu. Istinu o tome kakav je Jovan Manović čovjek bio. Bez hladnog senzacionalističkog pristupa kojim okrutno kroče mediji... Joca je bio čovjek iz našeg susjedstva, dite Splita, voljeli smo ga i cijenili. Jovan Manović umro je odjeven u žuto.


Kao odgovor na žuti tisak, odlučio sam odgovoriti Žutim tiskom, gdje riječ "žuto" ne predstavlja negativni kontekst, već boju u koju je Joca vjerovao. Stoga sam izvukao iz arhive bloga, još od samih njegovih početaka, prvi intervju koji sam obavio. Intervju s Jovanom Manovićem. Još i prije srijede svakog sam budućeg sugovornika u intervju uspoređivao s njime i njegovom otvorenošću. Evo intervjua s našim dragim prijateljem. Ostavit ću ga u originalu, ne mijenjajući ni zareza, ma koliko će to možda biti bolno, neka bude trajni podsjetnik na njegov karakter i bogatu osobnost. Takvi ljudi se ne rađaju dva puta... Ovaj razgovor će mi zauvijek ostati u sjećanju. Vječni život u našim sjećanjima neka mu bude najveći spomenik...



----------------------------------------------------------------------------------

Srijeda, 1.2.2006.

JOVAN MANOVIĆ - UP, CLOSE & PERSONAL


Stigao je i taj dan...
Dame i gospodo, kksplitnews vam ponosno predstavlja svoj prvi intervju. Kao što se da zaključiti iz naslova, naš prvi gost je nitko drugi doli - Joca Manović!

A zaista je i zaslužio da bude prvi... Moram reći da je bio izrazito srdačan i otvoren sugovornik, jako je komunikativan i vedar, a njegova pozitivna osobnost je na glasu među navijačima. Jak dojam je na mene ostavila njegova bezuvjetna ljubav prema žutoj boji, kao što ćete i vidjeti iz razgovora. Toliko emocija, toliko odanosti Splitu se rijetko mogu sresti, možemo reći da je Joca među posljednjim pripadnicima stare škole košarkaša iz vremena Jugoplastike, pogotovo po svom karakteru rođenog borca. Jednostavno - nemam dovoljno riječi za njega, pa prijeđimo odmah na intervju.
Prije početka bih samo htio zahvaliti gospođici Ladi Kuzmanić bez koje ovaj intervju ne bi bio moguć.


Uživajte!




- I: Evo da počnemo intervju u onako malo ležernom tonu...
J.M: -Ček, jel ti moraš to snimat sve diktafonom, nećeš zapamtit ništa? Novinarka me nekidan uhvatila, ja kažem «gasi to, daj da pričamo normalno...»

- I:Hahaha Evo poznat si kao veseljak, kao bećar u svlačionici
J.M: Haha Ko ti je reka?

- I:Tako te ljudi doživljavaju, to je slika o tebi
J.M: A evo, više manje zna se... Gdje san igra može se vidit na netu, Portugal, Slovenija, Alkar, sad na kraju i žuti...

- I: Rekao je gospodin Mihajlo da ti je dječački san bio igrati za žute. To obično čujemo kad nogometaši potpisuju za Reala pa inače zvuči otrcano, ali sad to ima svoju težinu, znamo za reputaciju tvog prezimena na Gripama...
J.M: Pa je, meni je stari igra u ona vrimena, nije sad bia neki košgeter, ali ima je te neke svoje druge kvalitete, tako da je meni žuta boja ispred bile. Tako je, ja sam splitsko dite s Baća, cili život sam tako odgajan

- I:To je lijepo čuti...
J.M: Je, ono iša san ja na Hajduka, ali uvik je Jugoplastika bila glavna

- I: Pa kad smo kod toga, kako uspoređuješ svoju igru s očevom igrom? Kako je bilo odrastat i ići istim putem kao legenda žutih....
J.M: Je, ali on je drugačiji zato šta je on bia skroz drugačiji tip playmakera, ne znan jel vi mlađi to znate

- I: Priča se još kako je najboljem slovenskom reprezentativcu Daneu prodavao balune kroz noge
J.M: E e, on je bia ono teški egzibicionist. Ima je i pored sebe ekstra klase, npr. Ratu. Moram priznat da nisan još vidia niti jednu kazetu od njega, većinu stvari znan iz tekstova onog novinara Emila Vukovića, obožavam čitat te njegove tekstove iz vrimena Jugoplastike.
Ja i otac smo skroz drugačiji tip igrača, al mislim drugačije je i vrime, nije više doba Slavnića i ekipe. Danas je sve drugačije, pa san dosta emotivan za ova stara vrimena. Jednostavno kad se svega toga sjetim, to mi je pojam

- I: Znači bia si u grupi ljudi što su bili ganuti na akademiji.
J.M: Je, naježia san se. A volio bi da se opet čuje Ju-go-pla-sti-ka i ono staro navijanje...





- I: Već kad pričamo o stilu igre, mnogo ljudi bi te bez obzira na visinu i sve u ekipi Splita najradije stavilo na poziciju šutera. Kako sad to komentiraš, gdje se najbolje osjećaš, u kojoj ulozi?
J.M: Pa mogu ti reć da se najbolje osjećam ovdje na poziciji playmakera, naravno kad mi trener da odriješene ruke, jer ne volim baš šabloniziranje tipa: play-organizacija, dvojka šuter, trica ovo, četvorka ono i tako... Evo imaš primjer centra Vujčića koji će ti pucat trice, zašto mu to ne pustit? Tako da se osjećam najbolje na poziciji playa kad imam slobodu, jer ne valja kad play carini balun, ali ne valja i da mu se ne dopusti šut.
Ne volim čut ljude kad kažu «nije on play, triba bi razigravat». Ne moram – normalno nisam tip da ću sad na silu ić sam pucat, a neću drugima davat, to je apsurd

- I: Kako komentiraš ove oscilacije u formi kod žutih, čas se desi spektakularna utakmica kao ova zadnja protiv Šibenika, čas slučajevi Borik, Triglav...
J.M: Pa ne bi ja trpa Borik i Triglav u isti koš, nije to ka šta izgleda da je. Ne znan, prvi dio sezone najradije bi zaboravia, nismo se bilo uskladili, bilo pa prošlo, sad igramo u dobrom ritmu... Igramo trkačku igru, bez nekih specijalnih akcija, jer ono stalno «zovi akciju, zovi akciju» niti je privlačno za publiku, a nije ni igrački privlačno za igrat, barem meni. Dosadno je stalno zvat akciju 1,2,3...

- I: I ono famozna oznaka «uvo», kad se držiš za uši...
J.M: E da, to je znak za napad protiv zone

- I: Postoje li koja predviđanja za utakmicu protiv Dubrovnika?
J.M: A znaš šta, ja ti ne volim davat neke izjave prije utakmica, svaki novinar voli to pitati, ali mislim meni je bitno samo to šta smo sad našli sebe i ne znam šta bi sad tribalo da se mi vratimo u neki kontraritam. Igramo dobro, guramo, mogli bi dobit ako se potrudimo ali neću ništa govorit, oni su odlična ekipa, prva na tablici. Glupe su mi izjave u novinama tipa «razvalit ćemo vas», onda izgube pa muče. Radi svoj posao i govori kad ga obaviš.

- I: Diglo se samopouzdanje u svlačionici, ide se na prolaz
J.M: Diglo se samopouzdanje, teško je sad na vrh, čeka nas još 6 utakmica, od toga treba 5 dobit da bi bili sigurni. Život uvik ide dalje, ja se nadam da ćemo uć.

- I: Šta kažeš na bombastičan naslov iz Slobodne Dalmacije o 1,5 milijuna kuna pomoći žutima?
J.M: Iz iskustva znam da papir trpi svašta, ali sad nisam upućen, haha

- I: Usput rečeno, za kad računate na Čizmića? Govorilo se da će zaigrati polovicom drugoga, svi su se nadali da će biti spreman za Zagreb...
J.M: A znate kako je s ozljedama...Uvik svi očekuju da će se vratit prije, onda se vrate kasnije, nikad ti ne znaš šta će bit, niti igrač ne zna šta mu je u kolinu, nepredviđenih stvari ima. Pogotovo je njemu problem, komad hrskavice se odlomija...
Boli i mene nekad, al eto, daš sve od sebe... Dao je otac kremu, odlična stvar :)

- I: Kakav si s mladim naraštajem u svlačionici?
J:M Pa dosta volim mlađe, volim juniore, zato što sam ja bio njihovih godina, u njihovoj koži, trebam im biti prijatelj, oni tek počinju, tek ulaze u ovo, ne znaju šta ih čeka iza kantuna. Kad sam ja bia mlađi ima sam nekoga ko je bia tako dobar prema meni pa želim i ja biti dobar prema njima. Da ne bude distance među generacijama, ne valja kad se to desi, nije zdrava atmosfera.

- I: Ima li koji trener da ti je ostao u sjećanju?
J.M: Pa ima ih šta su mi dosta pomogli, Boris Kurtović kad je bia u Dalvina, Ivica Čelan, vodia je Trogira, onda Sagadin, Bavčević, Skelin koji me je dovea ovdje i prije me bia promatra i u Sinju mi je nezaboravan Mišo Poljak.

- I: E da, kažu da Maligani nisu protiv tebe navijali, ostao si njihov
J.M: Je, Split je moj grad, ali Sinj je odmah iza Splita.Ako sam se igdje osjeća dobro, to je onda Sinj, skandirali bi mi «Jovo, Jovo», cilo ono grotlo... Stvarno san in se trudia dat sve. Ja u košarci tražim najviše jedan korektan odnos. To san tamo ima i stvarno sam igra emocijama za taj klub. Tako da su mi Sinj i Alkar i Maligani ostali kao nezaboravno sjećanje

- I: Da, uvik je tu neko lokalno rivalstvo na relaciji Split-Sinj, ali svi bi ovdje htjeli da imamo na Gripama ozračje ka šta je gori, di ima ljudi koji dišu za klub, da je pozitivna atmosfera oko kluba i tako...
J.M: A bilo bi dobro da opet bude tako ovdje, ali triba prvo bit rezultat da ljudi dođu. Meni je žaj, osjećam da je ovaj klub osta sam, da nema više potpore ka prije.

- I: Evo lani je prodano samo negdje 13 pretplata...
J.M: Ma znaš da mene srce boli zbog takvih stvari, reka san da sam dosta emotivan oko toga... Vidim Maligani dolaze na svaku utakmicu, njih 1000... Evo, sićaš se onog urnebesa kad su usli u A1 ligu, pisalo je u Slobodnoj. Ja san onda bia u Portugalu, ali pratija san



- I: Evo sad kad smo obradili ove službene teme, jel ti znači što ime «Lily Marlen»
J.M: Lily....?

- I: Marlen
J.M: Ne znan...stvarno

- I: Diže se dosta prašine... ta djevojka ti je na repu
J.M: hehe

- I: Znamo svi, zagrijana je, sve šta napiše završava s komentarom o Joci, poručuje drugim curama da te se klone, ruke dalje
J.M: Ma to neko zafrkaje

- I: Ovo se čini ozbiljno. Što joj poručujes?
J.M: A nek se javi. Glupo mi je ono anonimne poruke, pa ti trebaš pitat «ko je», pa ona «pogodi», pa te igre za malu dicu... Reci ko si, šta si, di si, dođi, popit ćemo kavu, da se radi o bilo kome, o bilo čemu, da mi dođe neko s ulice, neću ja reć nikad «biži od mene, šta ti radiš ovdi», iman jedan normalan odnos s ljudima. Pa i otac mi je bia i osta ono čovik iz naroda.



- I: Pratiš li Splićanku?
J.M: Pa da budem iskren ne. Takva je situacija, utakmice su nam obično u isto vrime, gostovanja i tako to ide. Prije sam gleda rukometašice i vaterpolo i tako to. Trenira san prije plivanje, 7 godina, bia san prvak Hrvatske na 200 m prsno. Trenirala me Đurđica Bjedov, to je jedina naša splitska olimpijka koja je dobila prvenstvo, mislim da je to zapravo bilo na nekoj Olimpijadi 60-ih godina.
Subotom se sve dešava manje-više, imaš utakmice i ne stigneš... Ne pratiš baš plivanje, vidim ja, moraš se tu bacit

- I: Ma pratim uži krug sportova gdje sam specijaliziran, pogotovo za žute. Posebno mi je drago o Splićanki pisat jer to nitko drugi ne radi...
J.M: Nije nego ti se sviđa koja od njih, priznaj

- I: Hahaha a moram ih pohvalit. Samo žaj mi je šta se i tamo skupi samo negdje 20 ljudi...
J.M: Pratio sam ja njih prije, '87-'88-'89 još u vrime kad je sve bilo pod jednim klubom, otac mi je bia trener ženskog kluba Jugoplastika, tad sam ja bia pionir, ta mi je generacija bila super, dobro se igralo i osjeća se neki «vibe», bio je dobar štimung

- I: Znači ponosiš se plivanjem, ha?
J.M: Plivanje ti je dosta dobar sport jer ti da temelj za druge sportove, razvije ti tijelo. Tako sam posli ima prednost kad sam otiša u košarkaše... Kad si sportaš živiš od tijela i moja preporuka roditeljima je da djecu prvo šalju u plivanje. Ne samo zbog tjelesnog razvoja nego i zbog karaktera. Kad ti skočiš u onu prugu ti si sam. Nemaš ni mamu ni tatu ni trenera – nikoga. Ti si sam! I sam se boriš svom svojom snagom protiv onoga drugoga, tu razvijaš sportski karakter. Npr. u tenisu imaš neku publiku, ali u bazenu si izoliran, igra tvoja volja i to je to.



- I: Želiš li ostati u žutima?
J.M: Želim. Ovo sam dugo htio i doma je najlipše. Vanka si uvik stranac,a doma je uvik bolje, i u pobjedi i u porazu. Ne bi se sad volia nametat na sva zvona «Oću ostat, oću ostat». Ako budu od mene tražili, ja ću to učinit. Sretan sam što sam ovdje, dugo sam radio za to

- I: Mogu zamislit sreću kad si potpisa za žute?
J.M: Uff.... bia san baš ono sritan

- I: Eventualni trenerski posao poslije karijere?
J.M: Za sada ne znam. Volio bih šta duže trajat ka igrač. Sviđa mi se, prvo zbog zdravlja, a onda i zbog kulture. Igra san u Sloveniji, Portugalu, naučio nešto o tim zemljama, o kulturi, jezik...jedan jezik više-jedan čovik više. Nije sve u sportu samo u zarađivanju para, ovo je i bitnije. A eventualno kad bi bia trener, volia bi bit trener mlađih kategorija. Nešto više me ne interesira.

- I: Pa to je zapravo i ključno područje, samo danas se gleda kratkoročno
J.M: E, danas je obrnuto kod nas. Od oca sam naučia da najbolji treneri ne bi smili radit u prvim ekipama, nego u kategorijama kadeta i juniora. Tako je to funkcioniralo u Jugoslaviji i Americi prije. Poslije ti trener nije ni bitan ako su ti dotad usadili discipinu i osobnost, karaker, da živiš za klub. Danas najmlađe daju trenerima početnicima. Dok se oni snađu prođe 5-6 generacija koje nisu naučile ono što su trebale.

- I: Dobro kakav je Joca Manović kad nije na parketu? Što se sluša, gdje se izlazi...
J.M: A na prvom mjestu mi je dalmatinski melos. Oliver, sve od njega, Tedi Spalato... za to sam nostalgično vezan. Kad čuješ to, Daleka obala i slično, nešto proradi u tebi ako si odavde. Stranu muziku ne, ali dobar mi je rock osamdesetih. Izlazim di i svi drugi...Tribu, Opatija, O'hara. Mada danas ni ne mogu puno izlazit, ujutro su treninzi, ostaje jedino subota , ako posli utakmice još nisi umoran. Nekad ono budem iscrpljen pa ne mogu plesat, a onda mi je glupo samo sjedit u disku. Ne pijem ništa, čisto mi se drago razveselit na podiju. Nisan tip šta sidi u kantunu i gleda šta prolazi i ta splitska posla haha

- I: Splitski karakter... gleda si Malo misto, likovi ka da su izvađeni sa naših ulica
J.M: Ma naravno...Likovi su baš preslik, tako je uvik bilo...

- I: Ok, evo stigli smo polako do kraja...Opalit ću još 2 fotke
J.M: Probaj uvatit šta iza, da uljepšaš kadar.

- I: Hvala ti puno za intervju. Poslat ću ti ga. Pozdrav i vidimo se
J.M: Bok









"Free at last, they took your life,
they could not take your pride..."


Post je objavljen 11.05.2007. u 00:51 sati.