Zbog obaveza na poslu nestignem ažurirati blog, a dešavaju se razne stvari....Javna rasprava o izmjenama famoznog GUP-a u kojoj su članovi Zelene liste uzeli veliki udio....Stipe i Putin priča koju sam najavio ...susret zbog nafte i naftovoda....Horvatinčić kupuje stanove u bloku kojim želi devastirati uz Milanovu 39,5 pomoć...i.t.d.No o svemu tome uskoro...
Sljede dva priopćenja.Prvo od udruge oboljelih od karcinoma iz Siska od danas ,te priopćenje o stanju u pravosuđu od Juris Protecta od prekjučer.Tek toliko da ne odu u zrak...No možda i mediji reagiraju...Bumo videli rekao bi Milan.
Udruga oboljelih od karcinoma Sisak
S. i A. Radića 20, 44000 Sisak
http://uoks.blog.hr
Sisak, 9. svibnja 2007.
Otvoreno pismo ministru dr. Nevenu Ljubičiću
Primili smo Vaš dugoočekivani odgovor vezano uz podatke o broju oboljelih od malignih bolesti u Sisku za period 2000. – 2006. godine koje smo tražili početkom veljače ove godine.
Na našu žalost, kao što smo i očekivali, Vaš odgovor nam nije dao tražene podatke.
Smatramo da se i dalje zatvaraju oči pred problemima građana Siska, kako onih oboljelih tako i zdravih. Iz Vašeg pisma nije razvidno kada ćete nam dostaviti podatke o broju oboljelih od karcinoma u Gradu Sisku i Sisačko-moslavačkoj županiji kao niti da li imate rješenje za ublažavanje ove strašne situacije.
Obzirom da nam ne ostavljate druge mogućnosti odlučili smo se da hrvatskoj javnosti prezentiramo u cijelosti Vaš odgovor:
„Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo za razdoblje od 2000-2005. godine, podaci o morbiditetnoj i mortalitetnoj slici Siska i Sisačko-moslavačke županije u usporedbi s podacima Hrvatske vezano uz maligne bolesti zahtijevaju dodatna istraživanja, obzirom na strukturu stanovništva među kojima dominira starija populacija i velik broj doseljenih iz drugih područja Hrvatske i susjednih zemalja“.
Ovim putem Udruga oboljelih od karcinoma Sisak još jednom Vas poziva da nam dostavite podatke o broju i vrstama oboljenja od karcinoma u Sisku i Sisačko-moslavačkoj županiji u što kraćem roku kako bismo mogli pomoći svojim građanima te doprinjeti smanjenju povećanja broja novooboljelih čiji se je broj prema podacima iz 2004. godine popeo na vrtoglavih 901.
Ankica Katuša, zamjenica predsjednice
IZVJEŠĆE O HRVATSKOM PRAVOSUĐU 2004 - 2007.
1. Uvod
Izvješće se podnosi svake 2-3 godine. Zadnje je izvješće objavljeno u lipnju 2004. Naša je Udruga, inače osnovana u svibnju 2000. god., nažalost jedina nevladina udruga, koja se bavi stanjem pravosuđa u Hrvatskoj.
Već na samom početku možemo ustvrditi da u hrvatskom pravosuđu nije bilo znatnih pomaka od našeg zadnjeg izvješća iz lipnja 2004. god. Nova Vlada, na čelu s Ivom Sanaderom, koja je preuzela vlast u studenom 2003., nije se potrudila pokrenuti reforme hrvatskog pravosuđa. Nakon izbora nova je Vlada povjerila Ministarstvo pravosuđa koalicijskom partneru DC-a, gospođi Vesni Škare Ožbolt, političarki koja je dugo vremena bila vrlo bliska bivšem predsjedniku Franji Tuđmanu. Ministrica Škare-Ožbolt otpuštena je iz Vlade u veljači 2006. god., a da za to nije naveden uvjerljiv razlog. Jedino što se otpuštenoj ministrici može upisati u zaslugu jest pokretanje reforme zemljišnih knjiga. No, njezina je nasljednica još manje aktivna na planu reforme pravosuđa.
2. Glavni problemi hrvatskog pravosuđa
2.1. Dugotrajnost sudskih postupaka
Hrvatska je zasigurno jedina zemlja u Europi, u kojoj sudski postupci u prosjeku traju 10 i više godina. Nije rijetkost da sudski postupci traju 30 i više godina. S brojem stanovnika od cca. 4,5 milijuna Hrvatska ima 1,5 milijuna neriješenih sudskih sporova. Iz toga proizlazi da svaka obitelj u Hrvatskoj u prosjeku vodi jedan sudski postupak. Sud za ljudska prava u Strasbourgu u svojoj sudskoj praksi redovito dosuđuje povredu ljudskih prava zbog dugotrajnosti sudskih postupaka za one postupke koji traju duže od 5 godina. Otud proizlazi zaključak da su svakom drugom Hrvatu povrijeđena ljudska prava zbog dugotrajnosti sudskih postupaka. Veliki broj hrvatskih građana (najmanje 25%) neće doživjeti presudu u svom postupku. Velika je sramota da europska zajednica naroda sa zatvorenim očima promatra, kako se u bliskom susjedstvu masivno krše ljudska prava.
Glavni razlozi za odugovlačenje sudskih postupaka su:
ODVJETNIČKE TARIFE
KORUPCIJA
NEADEKVATNA ORGANIZACIJA RADA SUDOVA
NEADEKVATAN ZAKON O PARNIČNOM POSTUPKU
MANJAK KOMPETENTNIH I ODGOVORNIH SUDACA
2. 2. Odvjetničke tarife
Visinu i način obračuna odvjetničkih tarifa u Hrvatskoj samostalno određuje Hrvatska odvjetnička komora. Odvjetnička komora organizirana je kao interesna zajednica za zaštitu interesa svojih članova. Ona se ni na koji način ne može usporediti s odvjetničkim komorama u demokratskim zemljama, koje su sastavni dio pravosuđa.
Nakon osamostaljenja hrvatske države, koja nije imala demokratsku i pravosudnu tradiciju tadašnji je režim, na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom nastojao uspostaviti totalitarni režim s jednom strankom i jednim vođom, u kojem je ključne pozicije trebalo zauzeti 200 obitelji po uzoru na neke države Južne Amerike. Neke od tih 200 obitelji trebale su svakako doći iz redova odvjetnika. Za predsjednika Hrvatske odvjetničke komore izabran je 1992. god. odvjetnik Marijan Hanžeković, sin prvog Tuđmanova ministra financija. Marijan Hanžeković, jedan od vodećih pristaša režima, ostao je na čelu HOK-a do gubitka izbora HDZ-a početkom 2000. god. Tokom 1994. god. Hrvatski je sabor donio jedinstven zakon za europske prilike u kome je dozvolio Hrvatskog odvjetničkoj komori da samostalno određuje visinu i način obračuna odvjetničkih naknada (tarife), s tim da odluke HOK-a imaju zakonsku snagu. Drugim riječima Hrvatski sabor je prenio zakonodavne ovlasti na jedno interesno (cehovsko) udruženje. Hrvatska odvjetnička komora na čelu s njezinim predsjednikom Marijanom Hanžekovićem zloupotrijebila je ove ovlasti do krajnjih granica, na taj način što je odredila apsolutnu pojedinačnu visinu odvjetničkih tarifa dvostruko većom od naknada njemačkih odvjetnika, a broj obračuna takvih naknada nije ograničila. Pri tome je predviđeno da se obračunava posebna naknada za svaki izlazak na ročište i pisani podnesak sudu, što je u potpunoj suprotnosti sa sustavom obračuna odvjetničkih tarifa u socijalno pravnim državama Europe (na primjer SR Njemačka) i dovodi do direktnog sukoba interesa odvjetnika i njegove stranke. Pored toga tarifni sustav HOK-a predviđa i mogućnost ugovaranja postotka od dosuđenog iznosa, što odvjetnika čini direktno zainteresiranim za ishod sudskog postupka.
Posljedice su takvog tarifnog sustava:
a) Odugovlačenje sudskih postupaka, a time i sukob interesa između odvjetnika i njegove stranke. Odvjetnik ima interes da se održi što više rasprava i preda što više pisanih podnesaka sudu, jer za svaki izlazak na ročište i za svaki pisani podnesak sudu odvjetnik dobiva posebnu naknadu. Stoga je odvjetnik zainteresiran da postupak traje što duže, kako bi mogao obračunati što veće honorare.
b) Enormna, na „zakonu“ zasnovana pljačka hrvatskih građana i pravnih osoba, pri čemu su neki od odvjetnika postali najbogatiji Hrvati. Jedan od njih, najutjecajniji odvjetnik u Hrvatskoj Marijan Hanžeković, zapošljava više od 100 službenika i zastupa mnoge paradržavne organizacije, među njima i Hrvatsku radioteleviziju. Odvjetnik Hanžeković posjeduje između ostalog i kontrolni paket dionica na DINERS-u, najvećoj kartičnoj kući u Hrvatskoj.
c) Masovan odlazak sudaca u odvjetnike i opustošenje sudova zbog nerazmjerno visokih očekivanja zarada u odvjetništvu u odnosu na sudačka primanja. Na sudovima su ostali uglavnom mladi i neiskusni suci i manje kompetentni kadrovi, a zbog nedostatka muškaraca naročito veliki postotak žena je imenovan za suce.
d) Mogućnost dogovora postotka od dosuđenog iznosa vodi nužno do zainteresiranosti odvjetnika za ishod sudskog postupka i time povećana mogućnost utjecaja na suce.
Za usporedbu odvjetničkih tarifa u Hrvatskoj i SR Njemačkoj naveden je nastavku primjer iz kojeg je vidljiv način obračuna i visina odvjetničkih tarifa u obje zemlje za određenu vrijednost spora:
Vrijednost spora: 600.000,00 EUR
SR Njemačka – iznos tarife: 3.296,00 EUR
Hrvatska – iznos tarife: 6.000,00 EUR
SR Njemačka - broj obračunatih tarifa u pravilu: 3
Hrvatska - broj tarifa u prosjeku: 15
SR NJEMAČKA – ukupan honorar odvjetnika: 9.888,00 EUR (3x3.296)
HRVATSKA ukupan honorar odvjetnika: 90.000,00 EUR (15x6.000)
Iz navedenog primjera proizlazi da odvjetnici u siromašnoj Hrvatskoj (kod vrijednosti spora od 600.000 EUR) zarade 10 puta više u apsolutnom iznosu od svojih kolega u bogatoj SR Njemačkoj, a ako se uzme razlika u prihodima i standardu građana, onda građani i pravne osobe u Hrvatskoj plaćaju 50 puta veće cijene od građana i pravnih osoba u SR Njemačkoj. Komentar je izlišan.
Jedan dio odvjetnika u Hrvatskoj uortačen je u takozvani odvjetnički lobi. Taj lobi je bio, i još je uvijek, usko povezan sa utjecajnim krugovima iz politike od osamostaljenja Republike Hrvatske. Pod izlikom patriotizma ovaj lobi je beskrupulozno slijedio vlastite interese bez obzira na međunarodne standarde i povredu osnovnih ljudskih prava. Beskrupuloznost i zloupotreba monopolističkog položaja odvjetnika u Hrvatskoj dovela je do izrabljivanja građana i pravnih osoba, a da oni pritom svoja prava nisu ostvarivali u razumnom roku. Prosječan građanin u Hrvatskoj nije u stanju potražiti pravnu zaštitu po razumnim cijenama i dobiti je u razumnom roku. U Hrvatskoj je nepoznat pojam socijalno-pravne države, kakav je uobičajen u demokratskom društvu većine zemalja EU-a.
Hrvatska odvjetnička komora nije organ pravosuđa. Ona je više beskrupulozna interesna zajednica odvjetnika s posebnim statusom i posebnim zakonodavnim ovlastima, koja se teško može naći u ma kojoj državi svijeta.
Odvjetnički lobi ima enormni utjecaj na zakonodavstvo u Hrvatskoj. Tako je odvjetnički monopol kroz razne zakonske odredbe osiguran iznad svih granica, a sve na teret prava ostalih građana. Nedozvoljeno davanje pravnih savjeta (nadripisarstvo) uvršteno je kao prijestup u Kazneni zakon i zapriječena je kazna do 1 godine zatvora, što je u suprotnosti je s normama civiliziranog demokratskog svijeta (na primjer u SR Njemačkoj nadripisarstvo je prekršaj i kažnjava se novčanom kaznom). Zakon ne dozvoljava interesnim i profesionalnim udrugama davanje pravnih savjeta svojim članovima. U Zakon o parničnom postupku ugrađena je zabrana zastupanja pravnih osoba bez odvjetnika za sporove veće vrijednosti od 50.000,00 kuna, a ista odredba ne vrijedi za fizičke osobe, što se može tumačiti kao diskriminacija pravnih osoba u odnosu na fizičke. Sve su navedene odredbe isključivo u interesu odvjetnika i uvrštene su u zakone na njihovu intervenciju.
Svi pokušaji ograničavanja utjecaja odvjetničkog lobija su propali, jer njihovi predstavnici sjede u Ministarstvu pravosuđa kao i u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti. Mnogi odvjetnici imenuju se na određeno vrijeme u Ministarstvo pravosuđa kao vodeći kadar tako da tamo blokiraju sve zakonske prijedloge koji su na ma koji način protivni njihovu interesu. Prije 2 godine formirana je radna grupa sastavljena od sindikata, poslodavaca i predstavnika Hrvatske odvjetničke komore kako bi izradila prijedlog Zakona o odvjetničkim tarifama. Kada su se predstavnici sindikata i poslodavaca dogovorili o bitnim pitanjima, predstavnik HOK-a Marijan Hanžeković uspio je izlobirati čelne ljude Hrvatske udruge poslodavaca, a posljedica toga je bila smjena dotadašnjeg predstavnika HUP-a u radnoj grupi. Novi predstavnik HUP-a je dobio nove instrukcije, koje su bile u suprotnosti s interesima poslodavaca, ali vodstvo HUP-a je stalo iz njih i na taj način izdalo interese većine svojih članova. Istu sudbinu je doživio Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći, koji nije u interesu odvjetničkog lobija. Oba prijedloga zakona čekaju u Ministarstvu pravosuđa na bolja vremena, a ta vremena su u Hrvatskoj neizvjesna. Time pravosudni lobi, koji predvodi grupa dobro organiziranih i beskrupuloznih odvjetnika, terorizira cjelokupno stanovništvo Republike Hrvatske. Ovrhe zbog naplate odvjetničkih honorara u milijunskim iznosima hrvatska su svakidašnjica. Mnogi građani su materijalno upropašteni zbog plaćanja odvjetničkih troškova.
Stegovni postupci protiv odvjetnika zbog povrede zakona i strukovnih propisa pokreću se vrlo rijetko. Hrvatska odvjetnička komora osnovala je vlastito osiguravajuće društvo i sama regulira eventualne odštetne zahtjeve fizičkih i pravnih osoba protiv odvjetnika zbog neizvršavanja njihovih obaveza. Odvjetnička komora vrlo rijetko proglašava svoje članove krivim i time u pravilu odbija odštetne zahtjeve, jer bi sama morala nadoknaditi štetu. Takav način nadoknade štete putem vlastitog osiguranja tipičan je primjer sukoba interesa.
Odvjetnička komora nadalje kod upisa u članstvo komore diskriminira osobe koje nisu provele pripravnički staž u odvjetničkoj kancelariji i traži od njih plaćanje upisnine u visini 5.000,00 eura, dok ostali nisu dužni platiti upisninu. To je u suprotnosti s principom jednakosti.
Hrvatsko zakonodavstvo ne poznaje kazneno djelo izdaje stranke (Parteiverrat), tako da odvjetnici vrlo često rade za obadvije stane u postupku, pri čemu zasigurno jednoj od njih ugrožavaju interese.
Ako se uzme o obzir činjenica da odvjetnik zaradi 10.000,00 eura i više za pristup ročištu, koje u prosjeku ne traje duže od pola sata, a sudac mora za to raditi cijelu godinu, teško je zamisliti da će iole kompetentan sudac ostati u svom zanimanju. Lihvarske tarife odvjetnika time razaraju trojako temelje hrvatskog pravosuđa: 1) visoke tarife onemogućavaju ostvarenje pravne zaštite; 2) način obračuna odvjetničkih tarifa uzrokuje sukob interesa odvjetnika i njegove stranke i pridonosi odugovlačenju sudskih postupaka; 3) enormne mogućnosti zarade u odvjetničkom zanimanju obeshrabruju pravnike da se odluče za zanimanje suca, a one koji su se odlučili vrlo često ponuka da ga napuste i odu u odvjetnike. Dakle bez zakonske regulative odvjetničkih tarifa i usklađivanja njihove visine s hrvatskim mogućnostima nema nikakva izgleda da će doći do pomaka u hrvatskom pravosuđu.
2. 3. Korupcija
Korupcija je u Hrvatskoj prema svim provedenim anketama javnog mišljenja najraširenija u politici i pravosuđu. Kako bi se razumjela raširenost korupcije među političarima u Hrvatskoj, mora se baciti pogled u prošlost. U bivšoj komunističkoj Jugoslaviji na čelu s diktatorom Josipom Brozom Titom nije bilo puno uvjerenih komunista. Titovi partizani su nakon završetka drugog svjetskog rata preuzeli nasilnim putem vlast u Jugoslaviji. Tito je kratko nakon završetka rata uspostavio diktaturu uz pomoć svojih suboraca u cijeloj zemlji i nakon toga došao u sukob s vodstvom ostalih komunističkih zemalja na čelu sa Sovjetskim savezom. Komunistička partija u bivšoj Jugoslaviji kao i u federalnoj jedinici Hrvatskoj bila je više interesna zajednica i nije se držala komunističke ideologije. Motiv za članstvo u komunističkoj partiji u bivšoj Jugoslaviji bio je uglavnom interesne prirode, a to znači stjecanje materijalnih i društvenih privilegija. Nakon što je bilo jasno da će Jugoslavija doživjeti slom, bivši komunistički funkcionar najvišeg ranga Franjo Tuđman, potpomognut od jednog dijela komunističkog vodstva, koristi šansu i staje na čelo nacionalističkog pokreta u Hrvatskoj, kao protuteža već formiranog nacionalnog pokreta u Srbiji pod vodstvom Slobodana Miloševića. Stvara se osovina Tuđman – Milošević na prostoru Balkana s ciljem zadržavanja vlasti, samo ovog puta pod nacionalističkim predznakom. Tako je pod sloganom takozvanog povijesnog pomirenja došlo do masovne pljačke društvenog vlasništva, a u strukturama vlasti ostali svi oni koji su se izjasnili za bezrezervnu potporu novonastalom režimu na čelu s Franjom Tuđmanom. Na taj je način zapravo došlo do negativne selekcije u mnogim državnim službama, pa tako i u pravosuđu. Time su postavljeni fundamenti korupcije u svim društvenim porama. Naime stvoreni su interesni lobiji koji su u ime političke podobnosti na razne načine ostvarivali svoje interese. Korupcija, zloupotreba položaja, pljačka društvene i privatne imovine, te ostale privilegije vladajućih nisu sankcionirani.
Što se tiče pravosudnih kadrova, suci i državni odvjetnici biraju se isključivo prema kriterijima političke podobnosti i pripadnosti interesnim grupacijama. Neovisni i kompetentni kadrovi u to doba nisu imali velikog izgleda preživjeti. Takvi kadrovi masovno odlaze u odvjetnike, a jedan dio se zapošljava u privredi. U sudovima i državnom odvjetništvo ostaju uglavnom poslušni kadrovi upitnih moralnih i stručnih kvaliteta. Obzirom na činjenicu da najmanje 80% kadrova u pravosuđu potječe iz vremena kada su kadrovi imenovani isključivo po interesnoj pripadnosti i političkoj podobnosti, neće biti moguće postići napredak u pravosuđu a da se radikalno ne intervenira u sadašnje pravosudne kadrove, što bi na neki način značilo jednu vrstu lustracije u pravosuđu. Iako je percepcija korupcije, nekompetentnosti i neodgovornosti ekstremno izražena u pravosuđu, do danas se nije pojavila ni jedna politička opcija koja je spremna napraviti radikalan rez u kadrovskoj politici u pravosuđu. Promjena vlasti 2000. god. i ova zadnja 2003. god. pokazala je da ne postoji volja za sređivanjem stanja u pravosuđu, jer interesni lobiji do te mjere kontroliraju sve parlamentarne stranke, da promjena vladajuće garniture ne znači i promjenu politike u pravosuđu.
Sudski postupci vode se samovoljno bez uzimanja u obzir redoslijeda kojim su pristigli. Pravna praksa ne postoji, koje bi se sudovi morali prdržavati. Upis vlasničkih i ostalih prva u zemljišnim knjigama u Zagrebu i nekim drugim gradovima do prije koju godinu bila je moguća samo uz plaćanje mita. Značajan napredak u zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Zagrebu postignut je za vrijeme uredovanja ministrice Vesne Škare-Ožbolt. S njezinom smjenom ponovo se pogoršalo stanje u zemljišnim knjigama. Ponovo se pokazuje potreba za plaćanjem mita za upis vlasničkih i ostalih prava u razumnom roku. Pored toga vlasnici moraju brinuti da njihova nekretnina bez njihova znanja ne promjeni vlasnika. Naime nedavno je objavljeno da su dva referenta u Općinskom sudu u Zagrebu u 1860 slučajeva svjesno upisali pogrešne podatke u zemljišne knjige.
Bez temeljite čistke među pravosudnim kadrom, imenovanim pod utjecajem korupcije, rođačkih veza i političke podobnosti, Republika Hrvatske neće nikada postati pravna država prema standardima zapadne demokracije.
2. 4. Nezadovoljavajuće stanje procesnih zakona
Zakon o parničnom postupku reformiran je prije 3 godine, ali još uvijek ni približno ne zadovoljava moderne standarde brzog sudovanja. Postoji osnovana sumnja da je odvjetnički lobi svjesno opstruirao donošenje modernih procesnih odredbi koje bi omogućile brzo sudovanje. Naime brzo sudovanje nije u interesu odvjetnika, jer oni prema postojećim tarifama obračunavaju posebnu naknadu za svaki izlazak na ročište i za svaki podnesak sudu. Neophodno je dalje reformirati Zakon o parničnom postupku i istovremeno donijeti Zakon o odvjetničkim tarifama, u kojem će biti predviđene paušalne odvjetničke naknade bez obzira na broj ročišta i podnesaka upućenih sudu.
2. 5. Nedovoljna organizacija rada sudova
Organizacija rada sudova u Hrvatskoj ne prati moderne tehnološke i znanstvene trendove. Predsjednici sudova, koji bi trebali biti odgovorni za poboljšanje organizacije rada, biraju se i dalje po političkoj podobnosti ili pripadnosti interesnim lobijima. Pored toga sudačka zajednica na pojedinim sudovima predlaže za predsjednika suda osobe koje će tolerirati nerad i nedisciplinu. Time je sam sistem predlaganja i izbora predsjednika sudova vrlo upitan. Izabrani predsjednici sudova vrlo često nisu u stanju poboljšati organizaciju rada sudova ili to ne žele učiniti. Tako prođe po nekoliko mjeseci od izrade presude do njezinog tipkanja i otpremanja strankama. Produktivnost hrvatskih sudova je nekoliko puta niža od sudova u razvijenim zemljama Europe. Unatoč nemara, loše organizacije i povrede obaveza vrlo rijetko se pokreću stegovni postupci protiv sudaca i predsjednika sudova, tako da pravosudni dužnosnici nisu uopće zabrinuti da bi mogli biti pozvani na odgovornost zbog povreda radnih obaveza.
2. 6. Nekompetentnost sudaca
Neosposobljenost sudaca presudna je za vrlo nisku produktivnost u njihovom radu. Tako je produktivnost sudaca u Hrvatskoj 10 puta niža od produktivnosti sudaca u SR Njemačkoj. Broj donesenih sudskih odluka i njihova kvaliteta ne može se usporediti sa sudovima u drugim europskim zemljama. Sve ankete pokazuju da je korupcija rasprostranjena među sucima. To je zabrinjavajuće, jer u korupciji su vodeći oni koji bi je trebali sankcionirati. Samo intenzivna dodatna izobrazba sudaca, imenovanje najboljih pravnika za suce, povećanje osobnih dohodaka, kao i spremnost pojedinaca da časno i odgovorno obavlja sudačku dužnost neovisno od politike, može voditi do poboljšanja stanja u pravosuđu. Uz to je neophodno onemogućiti odvjetnicima da samovoljno određuju lihvarske tarife, jer ne može se očekivati da kompetentni suci rade na svom radnom mjestu, dok njegov kolega odvjetnik zaradi više na jednom zastupanju nego što sudac zaradi za cijeli životni vijek. Moral i odgovornost neće imati visoku cijenu tako dugo dok su im vodeći političari loš uzor. Političari u Hrvatskoj su sve drugo nego dobar primjer.
Sudačka neovisnost i osposobljenost, koja se podrazumijeva u zapadnoeuropskim društvima, u Hrvatskoj ne postoji. To datira još iz bivše komunističke Jugoslavije. U bivšoj državi Komunistička partija je kontrolirala pravosuđe na taj način da su suci većinom bili njeni članovi i slijedili upute partijskog vodstva. Nažalost uspostavom Republike Hrvatske proces kontrole pravosuđa je nastavljen. Tako je odmah nakon državnog osamostaljenja formirana komisija za pravosuđe na čelu s Ivićem Pašalićem, jednim od najbližih suradnika Franje Tuđmana. Tako formirana komisija imala je zadaću oformiti takozvano Državno sudbeno vijeće, koje je potvrđivalo ili nije potvrđivalo postojeće suce i biralo nove. Tako odabrano Državno sudbeno vijeće na čelu s Antom Potrebicom obavilo je čistku u hrvatskom pravosuđu, a kriteriji su bili politička podobnost i pripadnost interesnim skupinama. Kompetentnost i moralne vrline nisu bile tražene. Posljedice takovog odabira su korupcija, neodgovornost i nekompetentnost u hrvatskom pravosuđu. Građani misle da su političari i pravosudni dužnosnici najkorumpiraniji u Hrvatskoj (80%). Supruge od mnogih utjecajnih političara, odvjetnika i državnih odvjetnika imenovane su za suce. Tako da udio žena u pravosuđu u nekim sredinama prelazi 85%. Zbog lošeg ugleda sudačke profesije mnogi kompetentni pravnici odlučuju se za radno mjestu u privredi ili se odlučuju za odvjetništvo. Preostali kandidati za sudačku profesiju bira i danas DSV bez ikakvih kriterija i najčešće je presudno lobiranje kod članova DSV-a. Za suce najviših sudova ne biraju se najbolji pravnici. Kao primjer može poslužiti izbor sudaca Ustavnog suda, u kome još uvijek sjede najbliži Tuđmanovi suradnici od koji većina nema ni dana sudačkog radnog staža.
Sudovi u svim instancama nisu dovoljno kompetentni i stoje vrlo često pod utjecajem interesnih lobija ili su pojedini suci sastavni dio takvih lobija. Poznati su mnogi slučajevi otvorene zloupotrebe sudova u političke svrhe. Samo navodimo neke od njih kao proces Lora (sudac Lozina), presuda Predragu Matvejeviću (sudac Nenad Lukić), oslobađajuća presuda u slučaju Mraović (sudac Branko Milanović), kontradiktorne odluke više sudaca u slučaju Branimir Glavaš itd.
Mnogobrojne su pritužbe građana na rad pojedinih sudaca, koje stalno pristižu u našu Udrugu. Takve pritužbe su u početku prosljeđivane Ministarstvu pravosuđa, ali bez ikakvih rezultata. U zadnje vrijeme takve pritužbe ne prosljeđujemo dalje, jer smo potpuno uvjereni, da ne postoji ni minimalna volja za pokretanje stegovnih postupaka, jer je Ministarstvo pravosuđa po našem mišljenju produžena ruka interesnih lobija u pravosuđu.
Komentiranje nepravomoćnih sudskih odluka je i dalje nedopušteno, a cilj je ušutkati medije i pojedince, po uzoru na totalitarne režime kako pravosuđe ne bi bilo predmet javnog nadzora.
Članstvo RH u Europskoj uniji sa sadašnjim pravosudnim kadrovima bilo bi nepredvidivi rizik za Uniju. U ovom trenutku ne postoje organizirane političke snage u Hrvatskoj, koje su voljne provesti radikalne reforme u pravosuđu, prvenstveno kadrovske.
3. Državno odvjetništvo
Državni odvjetnici imenovani su također po političkoj podobnosti i pripadnosti interesnim lobijima. Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić potvrđen je od nove Vlade. Postoji osnovana sumnja da Glavni državni odvjetnik ne drži pod kontrolom mnoge odmetnute pojedince u Državnom odvjetništvu. Mnoga kaznena djela s područja povrede vlasničkih prava ne podliježu progonu u Republici Hrvatskoj. To su posljedice neusklađenosti Kaznenog zakona RH s međunarodnim standardima. Često se pokreću kazneni postupci prema nepoznatim kriterijima i na isti način se pokrenuti postupci obustavljaju. Fluktuacija osoblja u Državnom odvjetništvu vrlo je visoka. Najveći dio državnih odvjetnika odlazi u odvjetništvo radi mogućnosti enormno velikih zarada. To se može zaustaviti samo donošenjem Zakona o odvjetničkim tarifama koji će onemogućiti lihvarske iznose odvjetničkih naknada.
4. Ministarstvo pravosuđa
Ministarstvo pravosuđa u velikoj mjeri ne obavlja zadatke koji su mu zakonom povjereni. U Ministarstvu pravosuđa sjede različite interesne grupe koje stoje pod izravnim utjecajem interesnih lobija. Tako odvjetnički lobi godinama sprečava izradu prijedloga i upućivanje Saboru na usvajanje Zakona o odvjetništvu i Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći.
Vrlo rijetko se pokreću stegovni postupci protiv pravosudnih dužnosnika kao što su suci ili predsjednici sudova. Naime poznato je da predsjednici sudova iz razloga solidarnosti vrlo rijetko ili nikako predlažu DSV-u pokretanje stegovnih postupaka protiv sudaca koji obnašaju dužnost na predmetnom sudu. U tom slučaju trebalo bi Ministarstvo koristiti pravo predlaganja pokretanja stegovnog postupka, što se vrlo rijetko događa.
Obzirom na dugotrajnost postupaka, nepredvidivost ishoda sudskih postupaka, manjkavih propisa i neusklađenosti s međunarodnim normama Hrvatska se ne može svrstati u red pravnih država.
5. Mediji
5.1. Javni mediji
Hrvatska radiotelevizija formalno je jedini javni medij u Hrvatskoj. Elektronski mediji kao i svi ostali mediji bili su pod izravnom kontrolom Komunističke partije u bivšoj Jugoslaviji. Nakon sloma Jugoslavije i osamostaljenja Republike Hrvatske 1990. elektronski i ostali mediji stavljeni su pod izravnu kontrolu vladajuće stranke (HDZ) na čelu bivšim komunističkim generalom Franjom Tuđmanom. Hrvatska radiotelevizija postaje propagandni stroj HDZ-a. U nadolazećem ratu HRT je masivno sudjelovao u poticanju međunacionalne mržnje po uzoru na Miloševićevu Radioteleviziju Srbije. Ta se aktivnost naročito očitovala u međuetničkim obračunima u Bosni i Hercegovini. Tako je za intendanta HRT-a imenovan Antun Vrdoljak, jedan od Tuđmanovih bojovnika, koji je Hrvatsku radioteleviziju „privatizirao“ i pretvorio je u „tamnicu hrvatskog duha“. Jedna od najvjernijih izvršiteljica Vrdoljakove čistke na HRT-u bila je tadašnja urednica HTV-a i sadašnja ravnateljica HTV-a Marija Nemčić, koja je do tada bila javnosti nepoznata. Tako je uspostavljen negativni kontinuitet HRT-a do današnjih dana.
Tek nakon promjene vlasti i nakon masivnog pritiska međunarodne zajednice u proljeće 2001. god, kada je donesen novi Zakon o HRT-u, stvoreni su preduvjeti za uspostavu javne televizije. Ipak i tadašnji je režim htio izigrati međunarodnu zajednicu i domaću javnost na taj način što je predvidio dva organa upravljanja HRT-om. Jedan organ, takozvano Upravno vijeće HRT-a na čelu s ravnateljem, čije članove je birao Sabor i drugi organ Vijeće HRT-a kojeg su birale direktno neovisne organizacije, koje su predstavljale sve segmente hrvatskog društva. U Vijeće HRT-a izabrani su neovisni zastupnici kojima vlastodršci nisu mogli manipulirati, pa je došlo do otvorenog sukoba između Upravnog vijeća na čelu s ravnateljem, kojim je manipulirala tadašnja vlast, i Vijeća HRT-a. Kada su vlastodršci došli do zaključka da ne mogu manipulirati Vijećem HRT-a posegnuli su za ponovnom promjenom Zakona o HRT-u i Sabor je donio još jedan Zakon koji je cijelu stvar vratio na početak. Naime prema novom i sada aktualnom Zakonu o HRT-u političke stranke kroz Hrvatski sabor određuju članove takozvanog Programskog Vijeća HRT-a. Od ukupno 11 članova Vijeća vladajuće stranke imaju pravo na izbor 6 članova po vlastitom nahođenju, a opozicione stranke predlažu 5 članova Vijeća. Tako se u Vijeće HRT-a zapravo biraju stranački politički komesari.
Iako i aktualni Zakon o HRT-u predviđa da u Vijeće HRT-a trebaju biti izabrane ugledne osobe, koje su se u javnosti istakle u borbi za ljudska prava, za članove Vijeća izabrani su potpuno anonimni članovi kao marionete političkih stranaka i interesnih lobija. Veliki dio članova Vijeća HRT-a nalazi se u sukobu interese. Aktualna Uprava HRT-a nastoji na razne načine pridobiti članove Vijeća kako bi glasali za njihove prijedloge u Vijeću. Mnogi od članova Vijeća dobivaju besplatan medijski prostor, dok drugi dobivaju dobro plaćene uloge u emisijama HTV-a. O kakvom se profilu ljudi u Vijeću HRT-a radi, najbolje je vidljivo iz nedavnog fizičkog obračuna članova Vijeća kada je trebalo izabrati nasljednika Glavnog ravnatelja HRT-a.
Hrvatska hitno treba novi Zakon o HRT-u, u kojem će biti reguliran izbor članova Vijeća HRT-a na taj način da se članovi Vijeća biraju izravno od organizacija različitih slojeva hrvatskog društva, kao što je to slučaj u većini europskih zemalja. Samo tako izabrano i od politike neovisno Vijeće HRT-a moći je zastupati javne interese i biti garant za postojanje javne televizije u Hrvatskoj. Sadašnje je stanje na HRT-u neodrživo, jer je HRT-om upravljaju interesni lobiji najgore vrste. Na stotine milijuna pretplatničkog novca troši se na takozvane vanjske produkcije bez javnog natječaja. Razumljivo je da u takvim okolnostima korupcija cvijeta.
Treba istaći da se HRT ne drži uobičajenih pravila u emitiranju reklama koja vrijede za javnu televiziju. Tako se prekidaju tekući programi reklamama na zato neprikladnom mjestu i u neprikladno vrijeme. HRT se ponaša kao da je komercijalna televizija najgore vrste, a istovremeno ubire pretplatu od građana. Time su oštećene komercijalne televizije, jer im HRT pravi nelojalnu konkurenciju. Naime u Europi je zagarantiran takozvani dualitet televizijskih postaja. Pored javnih tv-postaja postoje i one komercijalne koje se financiraju isključivo iz prihoda od reklama. Zbog toga je reklamno vrijeme javnim tv-postajama ograničeno, kako bi privatne postaje imale dovoljno prostora da prežive. Nažalost u Hrvatskoj HRT ubire pretplatu i koristi reklamno vrijeme, koje je nekoliko puta duže od ostalih javnih TV postaja u Europi. Postojeće privatne TV postaje nisu naročito aktivne u informiranju građana, a ne zalažu se čak ni za vlastite interese u dovoljnoj mjeri.
5. 2. Privatni mediji
Koncesije u elektronskim medijima dodijeljene su uglavnom osobama koje su politički lojalne ili pripadaju određenim interesnim grupacijama. Vlasništvo nad tiskanim medijima je na vrlo netransparentan način privatizirano. Postoje dvije velike medijske kuće koje promoviraju isključivo interesne lobije. Sloboda medija postoji u negativnom smislu riječi, a to znači da se mediji zloupotrebljavaju za promociju političkih, gospodarskih i grupnih interesa.
6. Zloupotreba monopola
Monopolističko ponašanja, odnosno zloupotreba monopola je u Hrvatskoj vrlo česta pojava. To se događa vrlo često u sprezi s politikom. Navodimo samo neke primjere:
a) Odvjetničke tarife
Odvjetničke naknade su višestruko veće od tarifa u bilo kojoj zemlji
u svijetu.
b) Bankovni troškovi
Troškovi doznaka i inozemstvo veći su za nekoliko desetaka puta od sličnih doznaka u bogatoj Švicarskoj. Monopol banaka u velikoj mjeri podupire Vlada, jer i banke u njezinu vlasništvo obračunavaju iste troškove.
c) Cijene taksi usluga
U Gradu Zagrebu i drugim većim gradovima s iznimkom Rijeke vlada taksi monopol. Tako u Zagrebu privatno Udruženje taksi prijevoznika određuje cijene i prema odluci Gradske skupštine nitko se ne može baviti taksi prijevozom, ako nije član „Udruženja“. To je uzrok da su cijene taksi usluga u Zagrebu višestruko veće od cijena za iste usluge u susjednim zemljama. Zahvaljujući lihvarskim cijenama taksi prijevoznici sjede cijeli dan u kafićima kako bi obavili 1 ili 2 vožnje na dan, dok građani čeznu za jeftinim individualnim prijevozom u gradu.
d) Cijena šlepanja vozila
Gradske vlasti su osnovale vlastito poduzeće Zagrebparking i šlepaju
vozila kod nepropisnog parkiranja uz obračunavanje lihvarskih cijena.
Zahvaljujući dosluhu s policijom Zagrebparking jedini dobiva naloge
za uklanjanje nepropisno parkiranih vozila, iako bi cijene bile upola
niže da postoji slobodno tržišno natjecanje.
d) Članstvo u Hrvatskoj odvjetničkoj komori
Hrvatska odvjetnička komora zloupotrebljava monopol i zahtjeva za upis u članstvo iznos od 5.000,00 eura za buduće odvjetnike koji ne dolaze iz redova odvjetničkih vježbenike. Time Komora diskriminira svoje buduće članove koji ne dolaze iz redova odvjetničkih vježbenika.
7. Javni natječaji
Javni natječaji se vrlo rijetko raspisuju, a ukoliko se i raspisuju, to se čini u prethodnom dogovoru s određenim lobijima, kako bi samo određene organizacije bile u stanju ispuniti uvjete natječaja. Tako se vrlo često raspišu pozicije, koje se neće izvoditi ili će biti kasnije zamijenjene novim pozicijama, a te pozicije znaju samo određeni ponuđači. Na taj način poslove dobivaju unaprijed određeni ponuđači, uz plaćanje visokih iznosa mita (provizija).
8. Parlamentarni, predsjednički i komunalni izbori
Izbori su formalno slobodni, ali ne postoje iste šanse za sve kandidate. Budući da ne postoji sloboda tržišnog natjecanja, najveći dio poduzeća i financijskih izvora stoji pod izravnom kontrolom interesnih lobija, koji su usko povezani s aktualnim političarima. Političke opcije koje zastupaju europski model Hrvatske, ukoliko i postoje, nemaju nikakve šanse, jer ni jedan od postojećih interesnih lobija ne želi model socijalno-pravne države u Hrvatskoj.
9. Gradska vlast u Zagrebu
Više od 40% svih financijskih sredstva kontrolira Zagreb. Gradsku vlast kontrolira omanja interesna grupa, kojoj je na čelu SDP-ov političar Milan Bandić. Bandić je samo formalno član SDP-a, i postoje vidljivi znaci da on koketira s različitim disidentskim skupinama iz ostalih stranaka, kako bi u slučaju potreba mogao postati potpuno neovisna politička snaga. Zagrebački gradonačelnik ne mari puno o uobičajenim demokratskim normama i vladavinom prava kad je u pitanju upravljanje Gradom i njegovim resursima. On jednostavno kupuje svoje političke sljedbenike na taj način da im osigurava dobro plaćena radna mjesta u gradskoj upravi i poduzećima u vlasništvu Grada. Bandić samovoljno povećava cijene komunalnih usluga, parkinga i ostalih davanja, kako bi mogao financirati raznorazne projekte, koji gradu nisu neophodni.
10. Odnos vlasti prema nevladinim udrugama
Državne institucije u Hrvatskoj odnose se izrazito neprijateljski prema udrugama koje im nisu sklone. Navike neprijateljskog odnosa prema nevladinom sektore imaju svoje korijene u bivšem komunističkom sistemu i nepostojanju tradicije građanskog društva. Teško je zamisliti da će uskoro zaživjeti istinski nevladin sektor, koji je neovisan od politike, ako ne dođe do masivnog pritiska od strane institucija EU-a ili drugih međunarodnih asocijacija.
11. Zaključak
Kao što je već u prethodnim poglavljima istaknuto, Hrvatska neće postati pravna država u dogledno vrijeme, ako ne bude masivnog pritiska od međunarodne zajednice. Pretpostavka za pozitivne pomake u pravosuđu i državnoj upravi jest radikalna kadrovska čistka i uvođenje strogo kontroliranih pravila igre, kako bi pravosudni dužnosnici i državni službenici znali da moraju odgovarati za korupciju, nemar, neodgovornost itd. Imenovanje novih kadrova i čistka u postojećim kadrovima mora uslijediti po unaprijed utvrđenim kriterijima, bez mogućnosti zloupotrebe diskrecionog prava političkih i interesnih lobija. Postojeće političke snage u parlamentu nisu voljne poduprijeti radikalne promjene, jer drže da je za njihove interese najbolje postojeće stanje. Jedina je nada pojavljivanje potpuno nove političke opcije s čvrstom voljom da obave neophodne kadrovske promjene i uvede čvrsta pravila igre u pravosuđu i državnoj upravi. Zbog nedostatka građanskih tradicija i financijskih sredstva teško je očekivati da će se takva opcija pojaviti i dovoljno ojačati u dogledno vrijeme. Stoga je nužna i neophodna savjetnička uloga institucija EU-a i međunarodne zajednice, kao i izvjesni pritisak odnosno prijetnja sankcijama u slučaju neispunjenja dogovorenih mjera. Ako međunarodna zajednica želi brze pomake na ovim strateški važnim prostorima, ne smije stajati skrštenih ruku i čekati razvoj događaja nego se aktivno uključiti u zbivanja.
U Zagrebu, travanj 2007. god.
JURIS PROTECTA
Zlatko Zeljko, predsjednik
Post je objavljen 10.05.2007. u 15:07 sati.