Daniel Radočaj: ČETRDESET I ČETIRI PLUS ŠEZDESET I DEVETA (Književni klub "Branko Miljković", 2006.)
Poezija. Ajoj.
Pučka je škola mjesto gdje se čovjek po prvi, a možda i zadnji, put susreće s poezijom. Sad, vi kako koji, ali mene je tadašnje iskustvo gotovo zanavijek odvratilo od iste. Shvatio sam tada kako se poezija dijeli na dvije vrste - onu koja se rimuje i onu koja me ne zanima - te su duga desetljeća trebala proći kako bih ovoj drugoj uopće pružio priliku.
Pruživši joj priliku opet sam, za sebe, formirao pravilo koje mi služi kao lakmus određivanja kada poezija valja, a kada ne. Pravilo je dvoslojno: na formalnoj razini zahtijeva da u pjesmi ne bude ni jedna riječ koja bi mi se mogla učiniti suvišnom, a na idejnoj da pjesma ne smije biti o onome o čemu se na prvi pogled čini da jest. Pjesnik koristi krive riječi kako bi izazvao prave osjećaje, mislim da sam to tako nekako formulirao.
Kako se u tu cijelu priču uklapa Daniel Radočaj? Svojevoljno, prije svega, jer ga nitko nije tjerao da mi pošalje zbirku. A zatim i kao primjer:
četvrtak
u četvrtak oko ponoći
kljucajući sam za šankom
sasvim me spontano
obuzme nekakvo nedefinirano
intenzivno zadovoljstvo...
želeći podijeliti
taj izniman osjećaj
sms-om proslijedih redom svima iz adresara:
- pijan sam ko' govno
no
nisam baš primijetio
da su pojedinci
bili nešto naročito
sretni zbog mene...
26.12.'05
Zanemarimo li tipfeler (ko' umjesto k'o), iritantnu samodopadnost datiranja te neobjašnjivu privrženost trotočju usprkos proskribiranju skoro svih ostalih interpunkicija (to me kolje i kod prozaika koji trotočke koriste na kraju svake rečenice kao da su samo talijanske stripove čitali ili kao da ni jednu misao ne znaju završiti), osnovni mi je problem ove pjesme što ne postoji nikakav razlog da ona bude pjesma. Jer, pogledajte:
Četvrtak
U četvrtak oko ponoći, kljucajući sam za šankom, sasvim me spontano obuzme nekakvo nedefinirano intenzivno zadovoljstvo. Želeći podijeliti taj izniman osjećaj, sms-om proslijedih redom svima iz adresara:
- Pijan sam k'o govno.
No, nisam baš primijetio da su pojedinci bili nešto naročito sretni zbog mene.
Je li se išta izgubilo? Ja bih rekao da nije. Čak bih dodao kako mi se čine da se i dobilo, da tekst puno bolje funkcionira kao bablovski servirana crtica nego proizvoljno izlomljen poput nogu kakvoga nespretnog skijaša.
A kako je slučaj s tom "pjesmom", slučaj je gotovo sa svakom drugom (izuzetak su možda dvije-tri najkraće, kojima se nema što oduzeti). Svako lomljenje u stihove doima se nasilno, stoga i brutalno, a uz to je dojam kako drugog sloja ispod teksta nema. Što je pjesma htjela reći? Ono što piše. Je li to onda pjesma? Nije, proza je.
Kao proza, Danielove bi mi se crtice svidjele. Imaju poantu, duhovite su, a nisu loše ni napisane (pokoja bi se riječ smjela, za bolji učinak, amputirati). Ali kao poezija ... Tu se bojim kako je autor upao u zamku svoje izjave s 8. stranice kako je "nezanemarivo lakše napisati tri kitice nego izgraditi kuću s istim brojem etaža". Jer nije. Kuću je napornije graditi, ali i lakše, jer postoje zakonitosti. Zakonitosti postoje i u poeziji - ove kojih se ja držim ili neke druge - ali su manje eksplicitne, teže dokučive i stoga je tri kitice lako sklepati, ali nije ih lako dobro napisati.
Što je Daniel dokazao, u ovoj zbirci, četrdeset i nešto puta.