Danas sam shvatio jednu novu cinjenicu, univerzalnu: Covjek ne moze oprostiti drugima pogreske onog tipa kakve je sam cinio, ako sam sebi nije to oprostio. Zestoko reagirajuci na tudje pogreske tog tipa pokusava se to razrijesiti, covjek zapravo kori i kaznjava samog sebe na nacin kako duboko u sebi vjeruje da zasluzuje. Recimo ujutro me je teta u pekarni prevarila - slucajno ili namjerno ne znam - vratila mi je 3 Kn manje. Znam sebe prije, da bih se uzasno na to naljutio, tresuci se dosao nazad, izderao se na nju i zahtijevao da mi vrati, pokazivajuci veliko gadjenje i prezir prema njoj i njezinom postupku. Ali sad se sjecam da sam i ja u zivotu nekad nekoga prevario, cak i svjesno. Mislim da sam na putu da si to oprostim jer danas nisam reagirao (iako sam tek naknadno primijetio) nego rekao sebi: Ili je bilo slucajno, mozda stvarno kosta vise nego sto mislim (nisam u zadnje vrijeme provjeravao cijenu), a ako je i bilo namjerno nek si cure malo zarade dezeparca, iako nije posten nacin, ali mene nece 3 Kn upropastiti. Zapravo ne mogu imati razloga za razarajuci bijes i ljutnju osim ako imam nerasciscene racune sam sa sobom iz proslosti, osim ako se osjecam krivim zbog svojih slicnih djela, ako sam sebe zestoko mrzim i prezirem zbog toga. Tada mogu reagirati burno i osjecati se povrijedjenim jednom takvom sitnicom. Slicna je nedavna prica s nespretnom konobaricom, jer moja reakcija je bila evidentno preburna, iako je vrlo zdrav pokazatelj sto sam izrazio svoje nezadovoljstvo. Ali moja emocionalna uznemirenost, to je bio los pokazatelj. Cega? Toga da sam u proslosti bio nespretan i grub prema ljudima, mnoge ljude sam povrijedio a nemam priliku se ispricati.
Ako reagiram, onda je to preburno jer mrzim sebe zbog takvih svojih postupaka u proslosti. Ako ne reagiram nego ugusim u sebi, onda opet mrzim sebe jer nisam reagirao, jer sutim i trpim, samooptuzujem se da sam kukavica, beskicmenjak i mlakonja. Sad sam siguran u to da treba najprije oprostiti sebi sva svoja lutanja i pogreske, to je onda zdravi i cvrsti temelj na kojem se moze dalje graditi. Onda razviti svoje vrline, suosjecajnost, ljubaznost, toleranciju. Kada me netko ugrozava, nuzno je zauzeti se za sebe i reagirati, ali bez emocionalne uznemirenosti, bez osjecaja da taj mora dobiti zasluzenu kaznu pa makar i u vidu moje ignorancije. Stvar se rijesi odmah, sada, na civilizirani i kulturni nacin, a sutra se zaboravi. Sutra je novi dan.
Ovo je univerzalno jer je dobar indikator stvari koje ljudi sebi nisu oprostili. Bez obzira je li netko krao pa se osobito zesti kad drugi kradu njega, bilo da si je uzimao prava koja mu ne pripadaju pa proziva druge kad to danas cine (borci i branitelji), ili je zivio razvratno i ne moze suspregnuti srdzbu i prezir prema osobi koja za sebe to iskreno priznaje, ili se zena osjeca krivom sto je prekrsila cudoredje i zatrudnila prije braka pa sad bez oklijevanja proglasava nemoralnim takve 'slucajeve'. Sve te pojave imaju zajednicki nazivnik a to je oprostiti sebi. Zavoli sebe, prihvati se, nasmij se sebi i cijeli svijet ce se promijeniti.
(14h) Recimo jucer mi sin prica kako ga maltretiraju u skoli. Ja sam se zajapurio, vikao - ne na njega, nego jednostavno sam bio uzrujan pa sam pricao povisenim tonom - grcevito mu dijelio savjete kako da to rijesi. Nisam bas jako uspio, osim sto sam ostatak dana osjecao neobjasnjivi bijes i frustraciju. Neobjasnjivi...? Zapravo se radi o tome da su i mene maltreitrali u osnovnoj skoli. Nisam se odupirao, nisam se branio, pravio sam se da me to ne smeta i da ne primjecujem, nego sam trpio i u sebi osjecao se jadno. Mrzim sebe zbog toga sto sam onda tako postupao, i to je bio okidac mojeg jucerasnjeg bijesa.
Bicikl je trenutno zamijenio trcanje jer nemam dovoljno vremena.
Post je objavljen 10.05.2007. u 10:56 sati.