Ponekad roditelji mogu biti pre, pre brižni. Žele najbolje za svoju djecu. Misle da i znaju. Mnogo puta su u pravu ali tim postupcima, nedostatkom povjerenja u svoju djecu, rade od njih invalide. Djeca odrastaju ne žele se suprotstaviti svojim roditeljma jer ih vole te ih slušaju. Ako se ne prekine, takvo stanje potraje dok roditelji ostare i ne mogu više fizički i financijski nametnuti svoju volju a tada već odrasla djeca oguglana već od emocionalnih pritisaka navikla na bezbrojne sitne obrambene laži počinju živjeti po svome. Stvara se jaz i nerazumjevanje te mučna situacija kakve sam svjedok u obitelji. Tko je tu kriv? Da li roditelji koji rade ono što misle da je najbolje ili djece koja ne žele kad dođu u određene godine presjeći farsu već nastavljaju ići naoko lakšim putem, laganjem i podnošenjem terora. Taj put ne vodi dobrome i na kraju ostavi posljedice na onima koji nisu ništa krivi za taj odnos kao npr. u mom slučaju, na unuke.
Najžalosnije od svega, da nesvjesno oni koji trpe emocionalno ucjenjivanje, postaju i sami ucjenjivači. Paralelno s time postaju i "pravi suci" jer su bezbroj puta u životu bili krivo osuđivani. Javlja se vlastiti strah od napuštanja koji proizlazi iz pogrešne sebične premise: Ako ne poslušam glupost u stilu učiniš li to i to ja ću se razboljeti, biti će mi loše, neću te više voljeti i sl. Ta se ljubav krivo projicira kroz koncept sebičnosti koja se manifestira kroz poslušnost ili "kompromis". (Kompromis je pod navodnicima jer i on nije kompromis ako iza njega stoji stvarna živa prijetnja odbacivanjem i napuštanjem)
I što učiniti kad te netko tko ti je vrlo drag i koga voliš primjeni to što je "naučio" od svojih roditelja, prijatelja okoline. Kad te osudi i odbaci, svrsta među pogreške, među one koji nisu spremni na "kompromis", kad te prestane voljeti na način na koji je naučio, kad ti upućuje razočaran pogled pun krivnje i mučnine.
Ostaje nada da, ona iskra, perkast pogled i "potencijal" ona dobrota što mi se neopisivo sviđa ta tvrdoglavost u kombinaciji sa "čvrstinom", koja mi izmamljuje osmjeh na lice i unosi radost, sve one kvalitete koji su me u zajedničkim trenucima osvojile će nekako pobijediti od okoline usađen strah, nesigurnost, osudu, sitne zloće te vremenski jaz koji sada prevladava.
Kako je stanje sada? Za sada sve što radim prouzroči suprotan učinak, tako vjerojatno i ovaj blog i ova pisanja. Jer očito imam previše vremena i ništa ne radim. Trebao bi se više uhvatiti one "ora et labora" s velikim naglaskom na "labora". Na kraju znam da me se može sasjeći i otrovno odgovoriti, jer sam daleko od pametnog, jer sam još djetinjast. Za milijun malih i velikih stvari može me se uhvatiti i isecirati, pun sam mana. Ako netko u tome nađe neki izazov i zadovoljstvo samo naprijed.
Post je objavljen 10.05.2007. u 09:44 sati.