Upravo sam sjeo na trg o kojem sam stoljećima maštao, nazivali su me Bogom sreće i blagostanja a ja sam ih samo činio nesretnima kako bi mene štovali, kako bi mene dozivali da im donesem ono što nemaju u životu, činio sam ih jalnima kako bi stremili prema meni, željeli postati što sličnijima MENI. Htio sam im pokazati kako su na krivom putu cijelo vrijeme. Htio sam da boje svoje zidove soba bojom moje sreće, htio sam da žele samo mene u životu. Da me osluškuju. Da me prepoznaju. Da me ovlašćuju za prizivanje svoje sreće. Da me prizivaju za blagoslavljanje svoje djece.
Koliko god se trudio ne mogu se prisjetiti kad sam JA zadnji puta bio sretan. Kad sam zadnji puta iskreno ljubio svoju sreću. Kad sam zadnji puta spontano doživio ona beznačajna preznojavanja jer nisam imao kuda s očima dok sam gledao tuđe veselje i sjet. Sjetio sam se zapravo kad je to bilo. Sjedio sam na uglu treće i dvanaeste. Geldao sam ju kako prolazi. Nije bila Božanstvo. Ali umalo da i jest. Bila je neprepoznatljivo lijepa, prepoznatljivo neobična, božanstveno posebna. Nosila je svilu oko struka, cvijeće u kosi, maslačci i tratinčice oko njezina čela odavali su joj nevinost u samom korijenu te riječi. Bila je božanstveno strasna u pokretu, prepoznao sam ju iz daleka. Prepoznao sam ju iz sjećanja prošlih života. Ne znam tko mi je dao taj dar prisjećanja prošlih života ali mrzim ga zbog toga. Mrzim iz dna duše jer me natjerao da se sjećam sve svoje nelagode gledanja tuđih života i tjeranja da se osjećaju jadno samo kako bi ja mogao klicati neustrašivo "JA NAJSRETNIJI".
Mrzim i svog oca koji me naučio tome svemu. Mrzim svoju nerođenu braću i sestre jer su me natjerali da proživljavam ove "prekrasne" trenutke sam. Sam s tobom. Sam sa sobom. Sam.
I dok ću htjeti oprostiti sam sebi za sve postupke koji su me istinski usrećili u životu prisjetit ću se uzrečice koju mi je izgubljen i slijep pastir izrekao prije nego sam ga natjerao da progleda, ozdravio ga od bloesti koju je nazivao mir i spokojstvo, to nelogično stanje uma. Rekao mi je prije nego je zamrzio svijet koji ga okružuje: "I dok me ranjavaju nelogični potezi svijeta koji me okružuje, ja biram svoje spokojstvo da dosegnem uzvišenu radost, da oprostim Tebi koji nas sve nosiš u sebi. Opraštam Ti i zavist koju nosiš zbog moje sreće. Jer duhovno ne mjerim prepoznavanjem okoline već snagom svoga oprosta."
AMEN!
Post je objavljen 10.05.2007. u 08:42 sati.