Pregled posta

Populistička Teorija

Populistička teorija demokracije ima dosta sličnosti sa Schumpeterovom, participativnom, pa čak i deliberativnom teorijom, ali jasno da postoje i bitne razlike zbog kojih se uostalom i radi o različitim teorijama; populisti se zalažu za sudjelovanje pojedinaca direktno u vlasti (participativna demokracija), kao i za racionalnu raspravu o pitanjima politike (deliberativna demokracija), ali to ne gradi osnovu njihove teorije. Isto tako, populisti odbacuju ideje Schumpeterove teorije tvrdeći da u samoj demokraciji postoje neke vrijednosti koje je dotični ekonomsit izostavio u svojoj teoriji; za njih je demokracija sustav u kojem ljudi vladaju sami sobom kao slobodna i jednaka bića, a ne sustav u kojem će jedna manja skupina vladati u ime većine, makar tu manju skupinu činili pojedinci izabrani od naroda.
Populistička teorije dolazi i u sukobe s liberalnom; dok liberali tvrde da trebaju postojati neka neotuđiva prava i slobode svakog pojedinca u koje se zajednica ne smije uplitati, populisti prihvaćaju tu ideju, samo drugačije definiraju ta neotuđiva prava i slobode. Zastupnici populističke teorije reći će da su neotuđiva prava samo ona koja su nužna za postojanje same demokracije; jednom kad su ona zaštićena i kad je demokracija uspostavljena, sve je ostalo podložno volji naroda i njegove odluke ne može i ne smije ograničavati ništa drugo, nema tih prava (a da nisu nužna za funkcioniranje demokracije) koja su vječna i neotuđiva, narod (odnosno većina) ima pravo odlučivati o svemu, uključujući i privatni život pojedinaca, sve dok je to demokratski odlučeno i dok čuva demokraciju.

Koja bi onda bila ta prava i slobode u koje većina ne smije dirati, prava koja su nužna za opstanak i funkcioniranje same demokracije? Populisti ih, najjednostavnije prikazano, grupiraju u četiri skupine:

1. sloboda govora, tiska i udruživanja nužnog za političko djelovanje
2. vladavina zakona, dakle suprotno od samovolje državnih službenika
3. formalna jednakost u glasačkim pravima, ali ne i u odabiru vlasti
4. građanska prava za sve punoljetne, mentalno zdrave osobe

Sad kad sam ih naveo da ukratko i objasnim neke stvari: što se prvog tiče, treba se uočiti formulaciju "nužnog za političko djelovanje"; što sad to točno znači? Prema populističkoj teoriji, mi nemamo zajamčeno pravo na bilo kakvo udruživanje, recimo na stvaranje Lord of the Rings Fan Club-a. Da odmah razjasnim, to ne znači da populisti tvrde da mi po definiciji nemamo pravo na takvo nešto; oni tvrde da zajednica, ukoliko smatra da je tako najbolje, ima pravo zabraniti udruživanje ljudi u LOTR Fan Club; dakle, ako zajednica to prihvaća mi možemo osnovati Fan Club, ali ako većina to ne želi mi se ne možemo pozivati na nekakvo zajamčeno pravo, jer ono to jednostavno nije, ono je potpuno ovisno o volji većine. Isto tako, naše udruživanje u LOTR Fan Club nije nužno za političko djelovanje, ono nema nikakve veze s politikom. Zajednica nam ne bi imala pravo zabraniti osnivanje stranke, političke udruge ili foruma, pošto je takva sloboda udruživanja nužna za funkcioniraje demokracije; međutim, svako udruživanje koje nije nužno za političko djelovanje može biti zabranjeno odlukom zajednice; nipošto ne kažem da mora biti, ali može.
Malo ću se osvrnut i na ovu treću točku, na formalnu jednakost... Moram priznat da nisam siguran što to točno znači, u tekstu Amy Gutmann nije objašnjeno o čemu se radi, a ni na internetu nisam našao, tako da samo pretpostavljam da je to možda nešto slično ideji J.S. Milla, tj. da svi imaju pravo glasa, ali da glasovi pojedinaca ne vrijede nužno jednako (glas akademika vrijedi više od glasa osobe sa završenom osnovnom školom). Međutim, nisam siguran da se ta formalna jednakost odnosi na ovo, tako da me nemojte hvatat za riječ.
Liberalna i populistička teorija vode dugu i zanimljivu raspravu, često kažemo da je ujedno i rasprava konzervativaca i liberala, ali taj se izraz najčešće koristi kada je rasprava usmjerena na neko praktično pitanje; teoretska je strana rasprave jednako zanimljiva, i sad ću je samo ukratko objasniti i dati jedan malo složeniji primjer.

Dakle ovako, i liberali i populisti se slažu da svim pojedincima moraju biti zajamčene neke slobode, do razilaženja dolazi kada ih pitamo koje to slobode: oni će se također složiti da među ta prava i slobode sigurno spada pravo na slobodu govora, tiska i okupljanja, dalje da ne nabrajam, međutim problem je kada dolazimo do prava koja nisu nužna za samu demokraciju; liberal će i dalje inzistirati na njima i smatrati ih neotuđivima, dok će populist smatrati da zajednica ima pravo bilo kojem pojedincu uskratiti neko takvo pravo. Evo jedan banalni primjer, slučaj pornografije, i to ne neke erotske poezije nego baš Hardcore Pornography. Liberalna teorija smatra da je moja pravo da gledam i čitam što god želim, dok god time ne kršim ili ograničavam prava drugih. Prema tome, ne smije se zabraniti tiskanje takvih časopisa i/ili snimanje takvih filmova, dok god se time ne krše prava drugih ljudi. Populisi se ovdje neće složiti; ako većina kaže da ne želi pornografske časopise na kioscima i iste filmove na TV-u, onda zajednica ima pravo zabraniti snimanje i gledanje takvih filmova, odnosno tiskanje i čitanje takvih časpisa. Evo, ovo je samo primjer koji upućuje koliko je zapravo aktualna sama rasprava liberali–populisti; u Velikoj Britaniji je, ako se ne varam, tek 2000. godine maknuta zabrana za stvaranje i reproduciranje pornografskih materijala.

Moguće je da se već ovdje mišljenja razilaze i da različiti ljudi koji ovo čitaju imaju suprotne stavove, jedni stvarno smatraju da se takvo nešto treba/smije zabraniti, drugi ne... Bitno je imati na umu da ovo nije jedini primjer i da se na drugima možda može promjeniti mišljenje, samo što ja nemam vremena da ih sad sve detaljno razrađujem. Ne znam za vas, meni je daleko prihvatljivija i plauzibilnija liberalna teorija, tj. ne vidim zašto bi zajednica (većina) imala pravo nekom pojedincu zabraniti neku djelatnost koja neće imati nikakve štetne posljedice po samo zajednicu ili po bilo kojeg pripadnike te zajednice zasebno. Jasno da bi se složio da je OK zabraniti prikazivanje pronografskih materijala u vrijeme između dječjih crtića, ili pak na drugim neprikladnim mjestima, ali takva zabrana ima dobro opravdanje (i liberalna se teorije slaže s tom zabranom), dok ga potpuna zabrana jednostavno nema, ili ja ne znam za njega.

Ako sam vas možda navukao na liberalne ideje, ili ako ste ih još ranije nosili u sebi, morate ipak biti svjesni da liberalna teorije ima jedan jako veliki problem; nisam ga stavio pod post o liberalnoj teoriji jer je on ujedno i argument za populizam, ali mogao bi jednako dobro doći i tamo. Radi se o tome da dolazimo do pitanja "OK, slažemo se da postoje neka neotuđiva prava, možda se čak i slažemo da ona ne moraju nužno biti vezana za politiku da bi bila neotuđiva, ali tko određuje ta prava? Ona ne lebde u zraku, niti nam ih je Bog dao ispisane na kamenim pločama, mi smo ti koji određujemo koja su prava neotuđiva. A kako ćemo to odrediti nego odlukom većine; nekako se čini da bi jedini način da definiramo neotuđiva prava bio da prihvatimo ona koja zastupa velika većina; jasno da je u praksi nemoguće da se svi slože, ali moguće je da se velik broj ljudi, recimo 85%, složi oko toga koja su neotuđiva, temeljna prava. Međutim, onda su ta prava produkt volje većine, i ona ih može isto kao što ih je prije izglasala i proglasila neotuđivima sada otuđiti. Ili ne može?

Nekima se čini da bi to bio dobar korak; sada, svi zajedno, odredimo koja su to neotuđiva prava svakog pojedinca, i pošto ih proglasimo neotuđivima nikad ih više ne mijenjamo, jer su samim proglašenjem postala nešto izvan našeg dosega, onda su neotuđiva upravo zato jer ih mi ne možemo mijenjati.

Dva su osnovna prigovora koje populisti mogu uputiti ovoj tezi, prvog ću samo spomenuti a ostatak posta ću koncentrirati na drugi. Ovako, kako možemo znati da su upravo to prava koja trebaju biti neotuđiva; možda se svi slažemo oko toga, ali mi smo predefinirani slikom svijeta u kojem živimo. U staroj je Grčkoj bilo sasvim jasno da žene nemaju građanska prava, nikome nije ni palo na pamet da bi žene trebale imati pravo glasa, a i da je palo proglasili bi ga ludim. Dakle, za staru Grčku vrijedila bi jedan neotuđiva prava, a za današnji svijet druga. Ne znači li to da bi, za kojih stotinjak ili više godine, kad se slika svijeta toliko promijeni, i mi trebali mijenjati neotuđiva prava? Mislim da je glupo od bilo koje više-manje odrasle osobe smatrati da smo završili s razvojem znanosti, ali i s razvojem etike; moralni sustav se mijenja kroz vrijeme, sasvim je nerealno očekivati da će za sto godina biti isti moralni sustav kao danas. Prema tome, pogrešno bi bilo odrediti neotuđiva prava na neko dulje razdoblje, jer bi zbog promjene svijeta i društva ona u budućnosti izgledala smiješno ili pak nehumano; zamislite da sad dođe neki Grk i tvrdi kako žene ne bi trebale imati prava, mislim da ne bi daleko dogurao. OK, liberal se može složit s time, reć da će se svako toliko ponovo izglasavat neotuđiva prava svakog pojedinca, ali opet zapada u probleme, pitanje je kada ćemo ih to izglasavati? Svakih 50 godina? 100? Tko zna, možda neko znanstveno otkriće već sutra toliko promijeni naš pogleda na svijet da ćemo trebati mijenjati naš moralni sustav? Neracionalno bi bilo da zadržimo stari sustav, to se, mislim, slažemo. A ako pak odlučimo da ćemo ga mijenjati čim dođe do neke značajnije promjene, pitanje je tko će određivati da je došlo do te značajnije promjene. Pa većina, očito... Dakle, ako to prihvatimo onda neotuđiva prava više nisu neotuđiva pošto ih većina ima pravo svakog časa promjeniti, ona su tu zbog volje većine, a ne usprkos njoj.

Drugi prigovor je uputio Michael Otsuka, profesor na University of London, pisac brojnih tekstova iz filozofije politike i lijevo orijentirani libertarijanac. Koliko znam on sam nije zastupnik populističke teorije, ali u svom tekstu The Problem of Intergenerational Sovereignty iznosi jedan od glavnih prigovora liberalizmu kojim se kasnije koriste populisti. Ovdje ću ga obraditi malo odvojeno jer je on savršen primjer dobrog filozofskog članka s područja politike, ali i općenito.


THE PROBLEM OF INTERGENERATIONAL SOVEREIGNTY

Zamislimo da britanski parlament donese neki novi ustav, za kojeg tvrdi da je bolji od svih drugih ustava na svijetu, da daleko bolje zastupa prava svakog pojedinca i brani demokraciju, i jasno taj novi ustav postane ustav Velike Britanije. Zamislimo nadalje da britanski parlament, koji je izglasao taj ustav i proglasio ga važećim za Veliku Britaniju, na jednoj sjednici odluči da će to od sada biti i ustav SAD-a. Sam početak izlaganja je malo konfuzan, ali sve ću polako objasnit; jasno je da bi takva odluka britanskog parlamenta propala, upravo jer nije uopće jasno zašto bi Britanci mogli odlučivati u ime Amerikanaca koji će ustav ovi imati. Sasvim je apsurdno pomisliti da britanski parlament Amerikancima nametne ustav, ili da naš sabor izglasa neki zakon za Francuze, i tako dalje... Ono na što Otsuka cilje je sljedeće; sasvim je jasno da jedna grupa ljudi nema nikakvo pravo nametnuti svoj ustav drugoj grupi ljudi, kompletno odvojenoj od nje (tu mu za primjer služe Britanija i SAD). A razmotrimo sada malo tko je donio američki ustav; jasno je, izglasali su ga Amerikanci. Ali pitanje je, jel' ta grupa ljudi koja ga je izglasala ista ona grupa na kojoj se on i primjenjuje? Pa jasno da nije, taj je ustav izglasan krajem 18. stoljeća, nema više niti jednog živog čovjeka koji je glasao u to vrijeme... Hm, ne znači li da je onda jedna grupa ljudi, Amerikanci iz 18.stoljeća, nametnula svoj ustav drugoj grupi ljudi, Amerikancima iz 20. stoljeća? Ovo možda izgleda komplicirano, ali zapravo je veoma jednostavno, prikazat ću skicu tako da bude jasnije.



Situacija bi sada trebala biti nešto jasnija; slažemo se da jedna grupa ljudi (Englezi) nema nikakvo pravo nametnuti svoj ustav drugoj grupi ljudi (Amerikanci). Međutim, nekako nam se čini, možda zbog navike i jer živimo u takvim sustavima, da je sasvim OK da jedan ustav unutar države traje stoljećima. Ali zar ovo nije gotovo pa isti slučaj; jedna grupa ljudi, Amerikanci iz 18.stoljeća, nameće svoj ustav drugoj grupi ljudi, Amerikancima iz 21.stoljeća.

Hm, reći ćete, pa to i nije toliki problem, da Amerikanci ne žele taj svoj ustav lako bi izglasali njegovo poništenje. Ili ne bi? Za mijenjanje ustava nije dovoljna nadpolovična većina, da bi se promjenio ustav SAD-a potrebna je dvotrećinska većina u oba doma Kongresa, te odobrenje u minimalno tri četvrtine saveznih država. Dakle, ako obična većina (51-65%) Amerikanaca želi promjenu u ustavu ili njegovo odbacivanje, oni ga ne mogu poništiti čak iako su većina. Možda će vam to izgledati OK, pošto je ustav ipak tako važan i temeljni zakon, ali to opet nije i ne može biti opravdanje; zamislite da neka vlada donese zakon da je se može srušiti (na izborima) s vlasti samo ako 95% glasača budu protiv nje. Tu se nema što razmišljat, jasno da to nije legitimno, odakle njima pravo da određuju takvo nešto? Ali onda isto tako, odakle nama pravo do odredimo koliki će postotak budućih birača biti potreban da se neki zakon odbaci? Mi nemamo to pravo, dakle trebala bi biti dovoljna nadpolovična većina da se ustav odbaci, a opet nije tako. Drugi je problem zašto bi mi uopće morali izaći na referendum i odbaciti taj ustav; pa očito je da Englezi ne mogu svoj ustav nametnuti Amerikancima, da pokušaju ne bi bilo nikakvog referenduma jer bi se sam čin nametanja ustava, ma i predlaganja ustava, činio besmislen. Što uopće Englezi imaju predlagat zakone Amerikancima ili bilo kome drugome? Hm, znači li to da bi isto tako trebali glatko odbit i stari ustav koji nam je ostao od prošlih generacija? Pa ono, tako se baš i ne radi... Jer, kako bi onda uopće imali ustav?

Ovog je problema, još davno prije Otsuke, bio svjestan i Thomas Jefferson, koji u pismu Jamesu Madisonu piše kako treba naći neki način da se izbjegne "vladavina mrtvih nad živima". Jer, ako ustav (kojeg su izglasali već 2-3 stoljeća mrtvi ljudi) može živućoj većini zabraniti nešto, onda je to upravo vladavina mrtvih nad živima.
Jefferson je imao i prijedlog kako da se to izbjegne; prema ondašnjoj životnoj dobi izračunao je da se u prosjeku svakih 19 godina smjenjuje jedna generacija. Prema tome, predlagao je da se svakih 19 godina ponovno izglasava ustav. Iz praktičnih razloga prvo bi se glasalo dal' je ustav zadovoljavajuć, a tek ako se pokaže da nije išlo bi se u njegovo mijenjanje. Jasno, bila bi dovoljna obična većina, 50% + jedan glas, da se ustav odbaci. Možda ovaj prijedlog izgleda dobro, ali mogu mu se uputiti pri različita prigivora:

1. Konsenkvencijalistički prigovor je u suštini veoma jednostavan; on tvrdi kako je, teoretski gledano, Jeffersonov prijedlog dosta dobar, ali da nikad ne bi funkcionirao u praksi. Mijenjanje ustava, temeljnog zakona neke države, svakih 19 godina moglo bi dovesti do velikih nemira i pobuna, možda i do neke vrste anarhije u takvo predizborno doba, a što je još gore, moguće je da bi ljudi izglasali ustav u afektu, tijekom rata ili neke ekonomske krize, i onda se predomislili, ali trebali bi čekati punih 19 godina da se on promjeni. Ovaj prigovor, iako naizgled dosta snažan, ne iznosi dokaz da će sigurno doći do nemira ili do ovakvih greški u izglasavanju ustava; one su moguće, ali nisu nužne.

2. Kolektivistički prigovor je tipična greška kontinentalne filozofije; baziran na učenju Hegela, on tvrdi kako je potrebno na amerčki narod gledati kao na entitet koji se proteže kroz vrijeme; kao što su stanice našeg tijela zasebne jedinice, a opet tek sve one zajedno čine nas, isto tako prema Hegelu grupa danas živućih Amerikanaca čini američki narod tek u sintezi sa svojom prošlosti i budućnosti, tj. s drugim grupama Amerikanaca, koji su nekad živjeli i koji će tek kasnije živjeti. Kolektivistički je prigovor zapravo dosta uvjerljiv; pa jasno je da su današnji Amerikanci produkt onih iz prošlosti; ne samo da su genetski gledano potomci tih nekad živućih Amerikanaca, nego su i društveno-kulturološki proizašli iz onog što su stvorili ti danas mrtvi Amerikanci. Međutim, odmah je jasno kako mu se može prigovoriti; istina je da stanice jednog tijela čine to tijelo, a onda isto tako možemo reći i da savezne države SAD-a čine tu jednu državu. To je OK, i ima smisla da netko iz Aljaske može odlučivati u Kongresu o pitanjima onih s Floride, upravo jer oni s Floride mogu isto tako odlučivati o pitanjima onih s Aljaske. Ali kako mi možemo odlučivati o pitanjima mrtvih? Pa koliko ja znam nema tog načina. A ako oni mogu odlučivati o našoj sudbini, a mi ne možemo o njihovoj, jel' to još uvijek OK kao što se prije činilo?

3. Teorija o "tihom prihvaćanju neprotivljenjem" zapravo je nadopuna Jeffersonove ideje, a iznio ju je Madison kao odgovor na ono pismo kojim je ova rasprava i počela. Prema toj teoriji ne bi se trebalo svakih 19 godina izglasavati ustav, već bi se on automatski produljivao za 19 godina ukoliko se ne pokaže da javno mijenje želi drugčije. Time bi se izbjegli neredi na koje upozorava konsenkvencijalistički prigovor, a i dalje bi bila dovoljna obična nadpolovična većina da se ustav promjeni ili odbaci. Ovo je možda najbolja varijanta Jeffersonove teorije, i prigovor koji se može uputiti na nju ruši sve što je Jefferson zamislio. A taj prigovor je sljedeći; zamislimo da u vrijeme izglašavanja ustava ja imam 17 godina. Dakle, pošto nisam punoljetan, ja ne mogu odlučivati o samom ustavu, mene se uopće ne pita što mislim. I godinu kasnije sam punoljetan, ali sam isto tako osuđen da još 18 godina provedem pokoravajući se ustavu kojeg ja nisam izabrao, u čijem izboru ja nisam mogao sudjelovati (jer još nisam bio punoljetan). Ovo je krajnji prigovor koji ruši Jeffersonovu teoriju; postojao je i protu-argument Johna Lockea, međutim i on se pokazao nedovoljnim; neću ga sad iznositi jer je podulji a nije ni toliko važan.

Dakle, možemo zaključiti da Otsuka, kroz ovu raspravu koja je ne nekim mjestima toliko zapletena da više ne znamo koji je bio autorov cilj, zapravo želi pokazati kako Jeffersonov prijedlog zapravo ne spašava stvar. I dalje će biti ljudi koji će se morati pokoravat ustavu, a da nisu sudjelovali u njegovu izglašavanju. To je upravo ono protiv čega ustaje populistička teorija; nema toga na što većina nema pravo, o čemu ona ne može odlučivati. Iako se možda ustav čini kao dobra ideja, i on je sam produkt volje većine i na kraju će se uspostaviti kao institucija koje je bespotrebno sputava.

Meni se osobno poprilično sviđao tekst Otsuke, imao sam ga za seminar tako da sam ga malo bolje proučio, iako ne mogu reć da me odgovorio od liberalizma. Zapravo, ukazao je na osnovne probleme kod klasičnog liberalizma, ali ono što bi ja u ovoj situaciji zastupao bio bi deliberativni liberalizam; drugim riječima, koja su temeljna ljudska prava ne bi odlučivala većina, nego snaga argumenta. Isto tako, ustav bi se mijenjao tek kad bi se našao neki novi, dovoljno dobar protu-argument.


Post je objavljen 10.05.2007. u 04:52 sati.