nije bila raspoložena taj dan... prvi put da je ona bila u svom svijetu i da nije posvećivala pažnju njemu...
i on je to primjetio. ali... nije komentirao, znatiželjno ispitkivao niti se naljutio...
samo ju je podragao po glavi i nasmiješio se. ... i ona se njemu nasmiješila.
ostatak večeri prošao je više-manje u tišini... ili je on pričao, ali je ona bila tako daleko da nije mogla razabrat riječi koje je izgovarao. kada je došla doma, bila je umorna i uspavana...
legla je u krevet i zatvorila oči... ali nije mogla zaspati. njegovo lice pojavljivalo joj se pred očima kao reklame na najzanimljivijem dijelu filma. i bilo joj žao... zašto je dopustila da običnost tog dana zavlada njome i zašto mu nije dopustila da razbije monotonost? poželjela je da je tog časa kraj nje... da mu kaže da joj je jako žao što nije bila vesela kao obično, ali da si nije mogla pomoći... i da mu obeća da će odsad kad budu skupa sve svakodnevne brige ostaviti negdje na putu do njega.
kad su se drugi put sastali, primjetila je sve na njemu... i najmanji detalj. bila je dobre volje, kao i obično. on je bio sretan kad je vidio ponovno onaj njezin široki osmijeh. smijali su se jedno drugome, zadirkivali se, grizli i tukli, grlili i škakljali... kao dvoje zaigrane djece.
... uspjela je. u ovom pokvarenom, licemjernom svijetu u kojem su iskrivljene stvarne vrijednosti, ponovno se osjećala kao da ima 10 godina i kao da cijeli svijet leži na njezinom malenom dlanu...
i svaki put kad joj netko pokuša nauditi, ona sklopi dlan i zarobi svu nesreću.
a sada je i on ovdje... koji često otvori taj dlan i stavi svoju ruku na njega... tako nesreća nema nikakve šanse. jedino, ako jedno od njih makne ruku...
ali o tome nije htjela razmišljati. time se zamaraju veliki.
ona je sada mislila samo na dva blistava oka i poljubac kakav nitko drugi nije znao dati.
Post je objavljen 10.05.2007. u 00:44 sati.