Marketing
DRAGAČEVSKE TRUBE JERIHONSKE
OJTE PROČ NA DRINU, PROSIL BI!
U boj, krenite junaci svi
Kren'te i ne žal'te život svoj
Cer da čuje tvoj, Cer nek vidi boj
A reka Drina slavu hrabrost
I junačku ruku oca, sina.
Poj, poj, Drino, vodo hladna ti
Pamti, pričaj kad su padali
Pamti hrabri stroj
Koji je pun ognja, silne snage
Proterao tudjina sa reke naše drage.
Poj, poj, Drino, pričaj rodu mi
Kako smo se hrabro borili
Pevao je stroj, vojev'o se boj
Kraj hladne vode
Krv je tekla
Krv je lila
Drinom zbog slobode.
BOSNA
Online glasnik Nacionalnog Kongresa Republike BiH, organizacije koja okuplja Bošnjake na prostoru Sjeverne Amerike, u svom najnovijem broju, u uredničkom komentaru, izrazio je ogorčenje nizom negativnih reakcija službenih i poluslužbenih krugova u Sarajevu na najavu koncerta hrvatskog pjevača Marka Perkovića Thompsona u glavnom bosanskohercegovačkom gradu.
- U skladu s osvojenim demokratskim slobodama u BiH, nije jasno zašto bi Bošnjacima smetala jedino ta glazba. Nama ne smetaju gostovanja tolikih pevaljki i pevača koji su «gostovali» na ratištima i za vrijeme rata u BiH, hrabreći četnike svojom pjesmom dok «rokaju» po Sarajevu, Tuzli, Brčkom itd. Ne smetaju nam ni nastupi onih bivših Sarajlija koji su otišli u Beograd i tamo otvoreno izdali grad i domovinu. Sjetimo se kako nam je Goran Bregović doveo dragačevske trubače odmah poslije rata, vrstu srpske narodne muzike, koja je čak estetski bezvrjednija i od «turbo folka»… Ova epizoda ne bi imala nikakva značaja i ne bi se bavili njome, da ona ne pokazuje, još jednom, veoma slikovito koliko su i u samom Sarajevu «muslimanski Srbi» politički najobrazovanija i najbolje organizirana grupa, stoji u komentaru..
HRVATSKA
Reporter Jutarnjeg lista u Dragačevu na trodnevnom trubačkom saboru
Prethodnih je dana padala kiša, organizatori su strahovali da će priredba završiti u blatu, ali petak je osvanuo vedar i tako je ostalo čitav vikend. Imali smo sreće i Sabor u Guči vidjeli u pravom izdanju, u blistavilu rujanskog sunca na ulaštenim zlatnim trubama. Tih nekoliko stotina limenih instrumenata nekim je nestvarnim žutim svjetlom osvijetlilo čitav kraj. Ili mi se makar tako činilo nakon četiri šljivovice.
Muzika je odjekivala proplancima, tukla je u gajevima, šljivicima i kukuruzištima još kada smo se približavali ovoj varoši od tri hiljade duša, u brdima dvadesetak kilometara od Čačka. Veselje se još sporo zagrijavalo. Otvaranje je u srijedu, ali prava Guča, objasnili su nam, počne tek u večernjim satima petka i ne gasi se sve do nedjelje. Pa tko živ, tko mrtav.
Umiranje uz zvuke trube
Na samom ulazu u mjesto je ambulanta s kolima hitne pomoći parkiranima na pločniku pod kestenovima. Malo dalje liječnica u bijelom ogrtaču i dvojica bolničara dignutih ruku razdragano plešu na melodiju ciganskog orkestra iz Vranja, a meni se, kakav sam idiot, sviđa vjerovati da u automobilu s crvenim križem na boku izdiše neki siromah s nožem u prsima. Kao u jednome od onih bezumnih Kusturičinih filmova, kojima Guča velikim dijelom i ima zahvaliti svoju svjetsku slavu, on tamo krklja s krvavom pjenom na ustima, dok medicinsko osoblje zadovoljno podvriskuje i plete nogama.
I evo nas, sada smo u središtu, pod kipom trubača u čakširama i opancima. Orkestri se mimoilaze u svim smjerovima, stupaju na ritam velikog bubnja ili jednostavno klipsaju u prašnjavim cipelama s glazbalima pod rukom. Dvadeset njih je u konkurenciji odraslih i još deset dječjih, ali sve što svira u Srbiji zapravo je došlo ovih dana ovdje pa ako muzičarima i izmakne kakva službena počast, nagrada žirija ili publike, napojnice koje velikodušno dijele gosti u lokalima duž glavne ulice dovoljno su im primamljiv motiv. Novčanice se dižu u zrak, lijepe na oznojena čela i guraju u instrumente, dok ovi poletno pumpaju.
Carski bakšiš
“Koliko možemo u komadu svirati? Pa ne znam, obično sviramo od devet navečer pa sve dok još ima gostiju”, priča mi Gvozden Rosić.
“Do šest ujutro?”
“Ne, duže. Znao sam ja i do deset, jedanaest, čak i do podne svirati.”
“Petnaest sati?! Čini mi se iscrpljujućim čak i držati trubu pred ustima sve to vrijeme.”
“Dobro, nije mi čitavo vrijeme u zraku, ali istina, zna biti dosta naporno.”
Rosić je profesionalni muzičar od svoje devetnaeste. Šef je orkestra, kapelnik, solo trubač, premda ne zna čitati note. To nije neobično za srbijanske narodne trubače, koji su redom glazbeni autodidakti što su vještinu stekli od svojih očeva, stričeva ili ujaka. Kod Gvozdena su presudni bili ujak i djed s majčine strane.
“Sviramo u svim prilikama, svadbama, krstitkama, ispraćajima. Čak i na sprovodima.”
“Na sprovodima, pretpostavljam, ipak nešto manje živahno?”
“Naravno.”
Dosta bi neobično, složit ćemo se, djelovalo da čovjeka na posljednje počivalište isprate kakvim neobuzdanim narodnim kolom u sedam osminskom ritmu. Uzgred, sada sam se sjetio da sam Gvozdena zaboravio upitati kako se obavlja plaćanje kada sviraju na sprovodima, jer baš i ne možeš očekivati da blijedi pokojnik izviri iz lakiranog sanduka da gurne sto eura u trubu.
Jer samo tako se plaćaju trubači. Mogu zamisliti oduševljenje srbijanskih financijskih vlasti običajima u ovoj djelatnosti, nema računa, ni fiksnih svota, zapravo ništa za što bi muzičare gonio da plate porez. Orkestar se dogovori s gazdom tek na manji iznos, ne veći od tri stotine eura, unaprijed računajući da će tisuću i petsto zaraditi od napojnica.
Izbuljene oči s ražnja
“A ponekad odemo a da ništa ne dogovorimo unaprijed”, kaže Gvozden, “kao za idući vikend, kada idemo na jedno slavlje u Petrovac na Mlavi. Idemo na blef, jer je to bogat kraj, ljudi rade u Švicarskoj i znamo da se nećemo pokajati.”
Izbuljene oči prasadi i janjaca optužujuće nas gledaju s ražanja gdje god krenemo, dok se u velikim zemljanim posudama na žeravi krčka svadbarski kupus, tradicionalni specijalitet koji toplo preporučujem ako se slučajno namjerite u ovaj kraj. Muzika je na trenutke nesnosna. S obje strane ulice pod šatorima, iz niza gostionica koje sve imaju svoj orkestar, bez prestanka buba jednolični ritam uz divlju riku iz pleha. Ako je orkestar dobar, to zaista na trenutke čarobno zvuči. Premda se tankoćutniji ljubitelji glazbe vjerojatno ne bi složili sa mnom. Uistinu, ovo nije za one sredovječne gospođe, pretplatnice Glazbenog zavoda koje s torbicom u krilu smjerno slušaju gudačke kvartete.
Ovo je muzika za mase. Šest stotina tisuća posjetitelja, procjenjuje se, ove je godine došlo u Guču. Ne mogu uopće zamisliti gdje će u ovome selu svi oni spavati. Dobro, po duši govoreći, mnogi i neće spavati.
Prije četrdeset pet godina, kada je sve počelo, publika je jedva napunila crkveno dvorište, a nastupila su tek četiri orkestra, od kojih je jedan već bio pred razlazom.
Slava Prve trube Dragačeva se sporo, ali neumoljivo širila, svake je godine dolazilo sve više izvođača i gostiju, da bi napokon postala važna čak i za službenu srbijansku kulturnu politiku.
Welles na Neretvi
Deseci su štandova na kojima se možete opremiti da izgledate baš kao Orson Welles u “Bitki na Neretvi”. Na stotine njih šeta s kokardama na sivim šajkačama ili čak pod crnim vunenim šubarama, potpuno neshvatljivim na plus 30 Celzija. Neka budalasta djeca prolaze pokraj nas kočopereći se u majicama s fotografijom Ratka Mladića.
Slobodan Salijević je, kaže, svirao u Kusturičinim filmovima, ali sam prema tome ponešto rezerviran jer mi se baš svaki ciganski glazbenik s kojim sam razgovarao na majčin grob kleo da je on igrao u “Undergroundu”.
“Šta sviramo? Sve”, jednostavno reče Salijević glasom promuklim od pjevanja i vikanja u posljednja dva dana. “Šta god treba, brate.
“Gdje god dođemo, mi sviramo muziku koja je otamo”, govori Slobodan unoseći mi se u lice. “Razumiješ, mene bi sramota bilo da mi dođemo u, šta ja znam, Francusku, a ne znamo valcer.”
Počešao sam se po glavi i odlučio mu prešutjeti da valcer nije iz Francuske. Što da se ja miješam u to? On možda ne zna note, ne bi znao što je točno polka, a što mazurka, ali u sebi, u svome mesu savršeno osjeća svaku notu. Jer ta muzika, to što ovi ljudi sviraju, upravo i jest to. Meso. S izuzetkom možda crnačkog rhythm & bluesa, nisam čuo muziku koja bi bila mesnatija od ove. Ona drhti u tijelu, crvena i sočna, i slušajući je nekako znaš da ćeš jednog dana umrijeti, ali te ovaj čas nije briga za to.
Komentar Kapetana Kuke
I nije sada poanta u tome da se kaže kako eto sve na ovom kakofoničnom svijetu skladno zvuči i ječi osim limenih trubača dragačevskih, ne, dobri su oni muzikanti, zaista, nije u tome problem, nego je poanta u tome da od svih tonova, suzvučja i ritmova ovog pulsirajućeg, bučnog svijeta srca Ante Tomića i Rajka Grlića poskoče i zaigraju jedino na zvuke srpske ciganske trube, jer ona zadrhti u tijelu i čovjek, nadasve ako je novinar "Jutarnjeg lista", slušajući je nekako zna da ćeš jednog dana umrijeti, ali te ovaj čas nije briga za to.
Jugoslaveni, kad radikali zapušu u trube dragačevske, vjerujte, vama će to biti trube Jerihona. Slušajući ih, nekako ćete znati da ćete jednog dana umrijeti, i u taj će vas čas itekako biti briga za to. Jer, možda će to biti baš taj dan.
SRBIJA
KAKO JE TRUBA DOŠLA U SRBIJU
Godine 1831. osniva se Knjaževsko-serbska banda - duvački orkestar evropskog tipa, sa kapelnikom Josifom Šlezingerom
"Truba je Srbinu rados’ i žalos’. Ona ga vodi i na veselje i u rat, a ispraća ga kad umre". Ovo kaže narodni muzičar iz Valjevske Kolubare Krstivoje Subotić.
Fragment kazivanja jednog narodnog muzičara o značenju trube za našeg čoveka nekome možda deluje čudno, a nekome najblaže rečeno - preterano. Gde je "prava istina" kad je o tome reč? Truba, a sa njom i grupno muziciranje u okviru bleh orkestra, iako u osnovi strani našoj tradiciji, postali su joj veoma bliski iz više razloga. Verovatno najvažniji je taj što su ponikli iz vojne prakse koja je Srbinu, kao čoveku koji je vazda ratovao, bila veoma bliska. Jak i prodoran zvuk trube nešto je što odgovara ukusu našeg čoveka koji najviše ceni snagu, kako u životu, tako i u muzici. - Sa Zapada usvojena, a našoj tradiciji strana i na izvestan način nesumnjivo komplikovana muzička struktura, sa svojevrsnom podelom instrumenata u orkestru na: melodijske, harmonske i ritmičke, vremenom je zaživela u našoj muzičkoj praksi, kaže dr Dimitrije O. Golemović, profesor na Fakultetu muzičkih umetnosti u Beogradu. On je obišao nekoliko stotina sela u Srbiji, Crnoj Gori i nekadašnjoj BIH, sakupivši pri tom na hiljade primera narodnih pesama i svirke. Autor je nekoliko knjiga i četrdesetak radova iz etnomuzikologije.
U užičkom kraju (jugozapadna Srbija), a i nekim drugim krajevima, tradicionalni narodni instrument paljka (klarinetskog tipa), izrađen od tikve, (paljka je u užičkom kraju narodni naziv za vrstu tikve koja najčešće služi kao natega za vino ili neka vrsta posude kojom se zahvata voda) udružuje se u specifične ansamble. Iako na prvi pogled orkestar paljkara izgleda primitivno i samim tim kao kulturna pojava nesumnjivo nešto daleko starije od bleh-orkestra (njegova preteča?), on to nije, već predstavlja njegovu jednostavnu imitaciju (ovo je najočiglednije u podeli "uloga" u svirci). U Dragačevu takođe postoji praksa imitacije bleh orkestra uz pomoć vrgova (tikvi), na kojima se, za razliku od pomenutih paljki ne svira, već peva.
Počelo je ovako, objašnjava naš sagovornik. Posle turskog uticaja svukud, pa i u muzici (nije ni čudno što je i prvi orkestar koji je svirao na dvoru kneza Miloša bio orijentalan - "Mustafa i njegova družina" uživali su ugled zvaničnih dvorskih svirača), knez se okrenuo Evropi. Kao čovek velikih interesovanja i željan napretka, doveo je do mnogih promena u srpskom mladom građanskom društvu. Sve to dovelo je do promena i na muzičkom planu. Tako se već 1831. godine osniva Knjaževsko-serbska banda - duvački orkestar evropskog tipa, sa kapelnikom Josifom Šlezingerom. Godine 1829. na poziv Jevrema Obrenovića, Miloševog brata, osnovao je Šlezinger u Šapcu orkestar sastavljen od šesnaest muzičara, koji je prešavši u Miloševu službu popunjen novim članovima imao veoma raznolik repertoar: narodne melodije, potpurije, fantazije, marševe i druga prigodna dela za vojne i druge potrebe. Zanimljivo je da je praksa ovakvog muziciranja postala u Srbiji veoma popularna tako da je došlo do pojave više vojnih orkestara koji su u periodu od četrdesetih godina 19. veka pa sve do početka 20. veka imali stanovit razvoj, kako na planu svoga sastava, tako i repertoara.
Sastav bleh-orkestara u Srbiji nacionalno je raznolik i najčešće ga čine Cigani kao ovdašnji najstariji muzički profesionalci (okolina Vranja i Leskovca, odnosno Boljevca i Zaječara), a posle njih Srbi (okolina Užica i Čačka, odnosno Boljevca i Zaječara).
Stranci koji su prolazili našim krajevima tokom 19. veka, videvši sklonost Srba ka orijentalnom, bili su veliki skeptici u pogledu njihovog usvajanja zapadnih tekovina, naročito kada je u pitanju bila zapadna muzika, "smatrajući da će trebati dosta vremena da ta komplikovana muzika zapada bude potpuno prihvaćena u civilnom životu Srbije". Međutim, ovdašnji ljudi pokazali su se daleko fleksibilnijim nego što se to od njih očekivalo, tako da su tu muziku usvajali veoma brzo - u skladu sa - takođe brzom transformacijom svog građanskog društva.
Zanimljivo je da izvođačka praksa narodnih bleh-orkestara u Srbiji nije podjednako razvijena, kaže dr Golemović. Postoje tri oblasti gde se ona naročito afirmisala: okolina Leskovca i Vranja; okolina Boljevca i Zaječara, kao i okolina Čačka i Užica . Stil muziciranja u ovim "oblastima" međusobno se razlikuje tako da su, na primer, igre iz okoline Vranja i Leskovca na svome početku "uzdržane", a kasnije veoma žive, s osobinama "južnjačkog temperamenta s karakterističnim ritmovima" najčešće u ritmičkom sistemu aksak, a česta je i upotreba sinkope, naročito u igrama tipa čočeka. Igre iz okoline Boljevca i Zaječara karakteriše svojevrsna motoričnost, dok su one iz okoline Čačka i Užica "ujednačenog i ravnomernog ritma", mada ih ima i veoma živih.
Limeni duvački ansambli ili bleh orkestri, iako sa solidnom i vremenski relativno dugom praksom u gradskom muziciranju, na naše selo prodiru tek početkom 20. veka, utičući na stvaranje seoskih duvačkih ansambala. Inače, "trubaštvo" kod nas dobija šire razmere posle Prvog svetskog rata, a naročito posle Drugog. Najzaslužniji za razvoj ove muzičke prakse je Dragačevski sabor trubača koji je osnovan kao takmičarski festival duvačkih seoskih orkestara 1961. godine, kaže naš sagovornik.
Za razliku od sporih i neznatnih promena u tradicionalnoj kulturi karakterističnih za nekadašnja vremena, one koje se dešavaju u novije vreme veće su i mnogo življe. Karakteristična muzička hermetičnost i samosvojnost pojedinih krajeva u prošlosti danas je umnogome narušena raznim faktorima, kaže dr Golemović. Kada je u pitanju tradicija o kojoj govorimo, najznačajniji je sigurno Dragačevski sabor trubača koji je svojim četrdesetpetogodišnjim trajanjem nužno uspostavio i neka nova merila vrednosti u ovom načinu muziciranja, koja su za njega bila kako korisna, tako i štetna.
S jedne strane, orkestri su umnogome poboljšali izvođačko umeće, a s druge strane - u tom procesu su izgubili mnogo od originalnosti i samosvojnosti, što je nužno dovelo do svojevrsne unificiranosti. Ova praksa potpomognuta raznim medijskim sredstvima učinila je takođe da, bez obzira na kvalitet, neki načini muziciranja postanu popularniji od drugih, pa tako i neka vrsta muzičkog "ideala", uzora. Ovo se naročito odnosi na svirku orkestara iz okoline Leskovca i Vranja, a razlog njihove popularnosti nesumnjivo leži u njihovom orijentalnom stilu muziciranja koji je veoma blizak našim ljudima. I ova pojava nužno rezultira unificiranjem koje, istina, ima drugačiju pozadinu, ali je to nesumnjivo u svojoj suštini. Poznat je primer muziciranja bleh-orkestra u filmu Emira Kusturice Dom za vešanje, s numerom Đurđevdan, koju izvode orkestri s jugoistoka Srbije, koja je po prikazivanju filma postala pravi muzički hit, s velikim brojem varijanata, kako u narodnoj muzičkoj praksi, tako i onih koje izvode estradne "muzičke zvezde".
Zagorka Milošev
Post je objavljen 09.05.2007. u 22:08 sati.