Dugo me nije bilo ovdje. Čini mi se kao da su eoni prošli od nestanka dinosaurusa. Ili desettisućljeća od zadnjeg ledenog doba. Bio sam još malena lignja tada, a imam trideset metara sada. Mogo bi se restoran srednje veličine opskrbiti od mene. Ili omanja svadba. Najveći mangupi među kitovima sada bježe kad me namirišu (šmrk-šmrk, hm mada to možda nije od straha), a zadnji put kad sam bio na ovim stranicama, davali su mi moše i prodavali cigle. Zaključavali u WeCe. Ih kad je to bilo, ni ne sjećam se više. Kao što mi se čini da sam travanj ove godine preskočio. Ili on mene.
Ako ikog zanima, razlog mojem tvrdoglavom nepojavljivanju (Žao mi je što ne stignem obići sve Vas drage mi virtualne prijatelje) je to što ne stignem pisati i čitati išta što je izvan mog osnovnog posla, novina i kladionice. A i ovo dvoje potonjih poneki mjesec preskočim. Ujedno mi se i obitelj eksponencijalno povećava, tako da će nas uskoro biti sto milijuna šesto sedamdeset četiri tisuće osamsto pet. Na naizmjernu kiselu radost moje ljepše lignjunske polovice, koja je ujedno i ministrica unutarnjih poslova.
Ali bit će bolje, i nama će zasjat sunce - tješili su se dinosaurusi par dana nakon pada kometa na Zemlju, nakon što ih je zasula sva ona prašina. Ili indijanci nakon dolaska prljavih bijelih agresivaca. Pa se tako i ja tješim.
Pozdrav.
Post je objavljen 09.05.2007. u 18:53 sati.