Preziremo ono čega se bojimo. Nekako pokušavamo obezvrijediti ono što doživljavamo kao prijetnju, kao da ćemo tako opasnost učiniti manjom, a sebe jačim i otpornijim.
Prijezir je poptuno beskoristan, njime se ništa ne postiže. To je još jedno od onih samozavaravanja kojima rado pribjegavamo – toliko smo, je li, iznad svega da nas ništa ne može povrijediti, ni duševno, ni fizički.
Prijetnja neće nestati zato što smo je prezrjeli. Naprotiv, ako potcjenimo ili odbijemo priznati opasnost, nećemo poduzeti ono što je bitno da bismo joj se suprotstavili. Sebe ćemo samo oslabiti, zavarjući se lažnom neranjivošću.
Prijezir nas sprečava da uvidimo pravo stanje stvari. Onemogućava nas da razdvojimo ono što nas stvarno, na ovoj ili onaj način, ugrožava od onoga što prijeti nerealnoj predstavi koju smo o sebi stvorili. Tako ćemo se, recimo, prijezirom braniti od onih koji osporavaju osobine i sposobnosti koje zapravo nemamo, umjesto da se suočimo sa istinom o sebi.
Što smo dalje od sebe, to više strahujemo za onu nerealnu osobu sa kojom bismo se htjeli poistovjetiti. Što smo nestvarniji, to se osjećamo ugroženijim. Što se više bojimo, to nam je prijezir bitniji, kao umjetna samoobrana koja nas, međutim, ni od čega neće obraniti. Prijezir nije izraz snage već posljedica slabosti.
Prijezirom bismo se htjeli održati iznad svijeta koji nam prijeti, a zapravo samo izbjegavamo suočavanje sa vlastitim slabostima, što nas jedino može ojačati.
-Josip-
Post je objavljen 09.05.2007. u 17:13 sati.