Jednog dana će ova priča postati samo dio ružne prošlosti...
Ali će ipak ostati sačuvana negdje u carstvu uspomene i najljepšim sjećanjima...
Jednog dana ćeš ti, sasvim sigurno, izbrisati moje ime iz svojih misli i zaboraviti boju mojih očiju, koje su nekad često plakale zbog tebe...
Jednog dana savjest će te možda podsjetiti na greške, koje si učinio i tada će biti previše kasno, jer se više nićeg nećeš sjećati....
I onda... Kad ćeš druge učiti o vrijednostima života, zaustavit će te tvoja savjest... Jer ne možeš druge učiti nećemu, što ni sam nisi znao poštovati...
Možda češ onda tražiti moj glupi ponos, koji si nekad gazio do besvjesti, ali ja neću biti tu...
Živjet ću nekim novim životom, u kojem će samo sekunde biti posvećene tebi... To će biti sekunde kajanja, jer ću zauvijek žaliti što sam te upoznala i što sam svoje srce dala nekome tko ga je bacio na ulicu...
Ti ćeš tada nositi teret svojih grijeha i kajat ćeš se, i više nego ja... Ali ne zato što si me upoznao, već zato što si me tako glupo izbubio... Bila sam pas, vjerna samo tebi... A ti si to iskoristio i ranio me...
A ja sam svoje rane zalila suzama, ne znajući da te rane, rane na duši, nikad ne zarastaju...
I onda, kad ćeš pomisliti da si me zaboravio, ja ću doći i podsjetiti te na nas...
I dok ćeš koračati stazama života, susretat ćeš ljude slićne sebi, ali nikada više nećeš sresti one koji su te iskreno voljeli...
Možda ćeš tada poželjeti naći neku slićnu meni, ali nećeš uspjeti...
Jer ni jedno srce neće biti spremno prestati kucati samo zbog tebe i ni jedne oči, neće sjati u tvojoj blizini, kao što su nekad sjale moje...
Jednog dana će ti možda biti žao, zbog sveg lijepog što si propustio, no sjeti se da kajanje uvijek dolazi prekasno...
I shavatit ćeš, gdje si pogriješio, kad doživiš ono što sam ja doživjela...
Tek kad te netko jako povrijedi, shvatit ćeš da su najgore one rane, koje se ne vide, ali zauvijek ostaju u nama...
Ako onda poželiš umiriti svoju savijest i osloboditi se tereta, ja te molim, nemoj me tražiti...
Pusti sjećanja, da izgore... U vidu magle, kao da ih nikad nije ni bilo...
A savjest će ti se smiriti, onda kad skupim snage da ti oprostim, da zaboravim i kad shvatim, da je za sve bila kriva samo mladost...
Godine donose iskustvo, a mi smo se sreli, kad smo oboje bili premladi i kad smo oboje, ustvari bili još djeca...
Jednog dana ti ćeš postojati samo u pričama, koje ću pričati djeci za laku noć...
To će biti priče, sa tužnim krajem. O princezi koja nikad nije uspjela pronaći svoga princa na bijelom konju...
I baš zato, što je od svega ostala samo priča, nikada nikome neću priznati da je to nekad bila stvarnost...
I kad ću, jednog dana, biti sretna, stići će te tvoja kazna... To što ti nisi dio te sreće...
Jednog dana možda ćeš poželjeti vratiti vrijeme i ispraviti pogreške...
Ja se nadam da ćeš tada, imati nekog pored sebe, da ti kaže; da se kazaljke na satu, okreću samo u jednom smjeru-prema naprijed...
Tvoj sat je i onako uvijek kasnio, pa vjerojatno zato nisi vidio da u mojim očima gori samo i jedino ljubav...
Hvala. Oprosti. Volim te. Svim srcem...
Post je objavljen 09.05.2007. u 11:48 sati.